U bilo kojoj svetoj knjizi će te pročitati da je ljudski praštati,a Božiji posao je kažnjavati ja bih dodala. Nakon izdavanja knjige Sergej je ubijen,možda je pravda zadovoljena,možda ne?
Ova knjiga je sigurno njegovo iskupljenje. Pisana jednostavno,opet suze ne možeš zaustavit.Bilo je to šezdesetih godina u Petropavlovsku u Rusiji. Nikiforov je predvodio političku čistku u tom kraju. Trebalo je pohvatati i prebiti, a ako treba i ubiti kojega od vjernika, kako bi se ostali prestrašili i jednom zauvijek napustili tu njemu i cijeloj komunističkoj partiji nepodnošljivu vjeru u Isusa. Stvar je pravo krenula kad se obratio mladim poručnicima iz obližnje marine.
Među njima posebno se isticao Sergej Kourdakov, jedan od najsposobnijih aktivista. Kad bi se on sa svojim dečkima, sve redom provjerenim razbijačima, pojavio u selu, sve bi zahvatio strah, ali nisu bježali. Nisu bježali ni kršćani, skupina mladih koja se sastajala svake nedjelje na čitanje Svetoga pisma i molitvu. Bilo ih je divno slušati jer su molili i pjevali iz dna duše. Baš zato im je Sergej silom trpao pijesak u usta sve dok se nisu počeli gušiti. Ostale su tukli nemilice gdje su i koga stigli. Onda su ih onako krvave i izranjene ostavljali na studeni.
Izveli su oko 150 racija, hvaleći se uspjehom i još više se čudeći kako su nemoćni u svoj silovitosti. Ti mladi kršćani uvijek bi se iznova sastajali i molili kao da nisu bili batinani. Još bi znali lijepim riječima uvjeravati progonitelje da nikome zla ne čine i da tolike nepravde nisu ničim zaslužili.
Jednom je Sergej u skupini molitelja našao djevojku plave kose i očiju bistrih kao najvedrije proljetno nebo.
– Nataša, zar i ti među ovim fanaticima? – reče, prepoznavši kolegicu s tečaja o Lenjinovoj viziji budućnosti svijeta.
– Ja sam kršćanka, vjerujem u Boga.
– Kako možeš? – prekide je Sergej. – Znaš dobro da Boga nema. Da postoji, došao bi vas izbaviti, a vidjet ćeš da neće doći!
– U bijesu se sručio na sve molitelje, tukao ih nemilosrdno dohvativši i Natašu.
– Vidi li sada, luđakinjo, da ga nema? – izderao se na djevojku bijesan i smeten tim njenim likom.
– Ti to ne možeš razumjeti, nije ti dano, ali mogao bi biti čovječniji. Zar nas nisu ponekad i tome poučavali? – primijetila je Nataša.
– Ma što ja to ne mogu razumjeti?! Ja sam uvijek sve shvaćao prije od ostalih; ovdje je kvocijent natprosječne inteligencije testiran u oficirskom štabu – vikao je Sergej dodirujući plavi čuperak na vrhu čela.
– U srcu je ono o čemu ti govorim. Isus je živ u srcima vjernika, zar ti to još nije jasno? – zaključila je Nataša i mirno se uspravila osjećajući muklu bol u vratu. Uplašila se tek kad je opazila da rana na usni sve više krvari. Obrisala je topli mlaz i potražila krajičkom pogleda Sergejev lik. Imao je ruku na očima, a njoj se učinilo da čuje tajanstveni glas: “Evo, šaljem vas kao janjce među vukove… Kao što su mene progonili i vas će progoniti… Nema veće Ijubavi od one da netko život svoj položi…” ali njemu, razbijaču i okorjelom grubijanu, bilo je na pameti kako mora spaliti sve te spise što ih je zaplijenio u skupini. Kad su se svi razbježali, uzeo je komad istrgnutog papira iz bilježnice i vidio da su prepisivali Evanđelje.
Nataša se ubrzo vratila u rodni kraj. O progonima je čula samo iz pisama. Bili su okrutni kao i njihovi progonitelji. Sergej je obavio još tko zna koliko racija i među pretučenim bijednicima uvijek iznova vidio Natašu i njezinu ranu na raspukloj usni.
Nemoguće! A ipak mjesecima tako. Konačno je odlučio pobjeći iz Rusije. U jesen 1971. godine bacio se s broda u valove moleći Boga da ga spasi. Pronašli su ga na obali otoka Queen Charbotte. U Kanadi se oporavio i, naravno ostao na Zapadu svjedočeći svoje obraćenje novim uzornim kršćanskim životom.
Napisao je knjigu koja je prevedena na nekoliko svjetskih jezika
Na kraju knjige čitamo i ove riječi: “Nataši, koju sam užasno udarao i koja je bila spremna i po treći put biti pretučena za svoju vjeru, želim reći: Nataša, moj se život uglavnom radi tebe izmijenio i sada sam tvoj brat u Isusu Kristu. Bog mi je oprostio nadam se da ćeš mi i ti oprostiti!”