Večernji akt

by Pavao Pavličić

Od sredine sedamdesetih do danas Pavličić, s čijom se spisateljskom plodnošću može donekle uspoređivati samo Goran Tribuson, njegov generacijski i poetički suputnik, objavljuje iz godine u godinu, vodeći uspješno i paralelnu sveučilišnu karijeru u kojoj dominira interes za pojedine aspekte teorije kao i za starija razdoblja hrvatske književnosti. Od početka osamdesetih, s tim u vezi, u njegove romane, novele, memoarsku prozu, eseje i feljtone prodire opsesivni kompleks motiva koji bismo zajedničkim imenom mogli nazvati problematiziranje funkcije i smisla literarne tradicije i, šire gledano, našega cjelokupnoga odnosa prema povijesti.

Genres: Novels, Young Adult, Magical Realism, Contemporary, Fiction, College, Fantasy

295 pages, Hardcover

First published January 1, 1981

About the author

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Reviews

[Momčilo Žunić]

Srođena s komercijalnijim žanrovima, ova fantastičko-komička krimić proza u trapericama, šetka se pravolinijski, kratkim koracima a drži se ravno i nezahtevno i smerno plošno, da se niko ne zatekne, ne uvredi ili ne daj bože sablazni, sve u PG12 trendu. A to je zračilo visokotiražno, jer, između ostalog, priča mahom umesno i bez stanke štrapacira po zadatim obrascima i recepcijskim kodovima,* ali je opet značilo i to da je čitalac svestan da mu u rukama sve vreme šuška papir. Roman mirne duše doduše i ne beži od toga: "Vaša je samo izvedba, samo ono izvanjsko.", a fabuliranje je bezmalo izravnato sa osnovnom dosetkom: umetnošću falsifikovanja. Mihovilova (super)moć kopiranja, koja uzgred iziskuje neprekidno pražnjenje u protivnom će ubiti svog posednika (smrt autorstva), otpočinje kao talenat, savršeno fotografsko pamćenje i (uvežbavano) zanatsko umeće slikanja, zatim prepoznavanje podmetnutih plagijata koje junak ne ume da preslika,** ne bi li se, potom, stepenovalo i naraslo do neobjašnjivo-začudnih razina. SPOJLER, PSSST!: do reprodukovanjâ predmeta (LP ploče), živih bića (geranija, golub), proboja u nove prostore i, naposletku, umnožavanja samog sebe.

*Zamerke: u preobuci sasvim običnog zagrebačkog mladića koji pojevši "bananu" postaje vođa sekte falsifikatora, u sveopćoj benevolentnosti narativa, u ovlašnosti izvučenih potencijala i završetka koji je, pa recimo, mađioničarski pufić...

**Moralna neiskvarenost junaka, pored postupaka, nedri se u nekolikim iskazima: "A falsifikat je kao... ljuštura. Nešto bez sadržaja, bez identiteta. Zato se i ne može kopirati." ili "Ja polazim od falsifikata koji ne želi biti ništa drugo nego samo falsifikat. A to znači da polazim od istine."

Ono zbog čega je, pretpostavljamo, "Večernji akt" zadobio ninovsko poklonjenje komotno bi se moglo krstiti etiketom jedne fine edicije: POSTMODERNOM ZA POČETNIKE. Kao takav on se u brzohodnim i po radnju ne previše opterećujućim potezima (do)tiče nekih od temeljitih postmodernističkih premisa: ontološke episteme (ako ćemo o kopiranju, Zeuksid i platonističko podražavanje, onda i "Pjer Menar" kao polazište za ovu mladoborhesijanu, pak do ideja o simultanom, odnosno anticipiranom plagiranju), masmedijalnosti i trivijalizacije pisma, relativizovanja povesti i epistemologije (tobožnje razotkrivanje krivotvorina i podmetačina replika namesto pravih dokaza***), što posebice narajcava teorije zavere, priziva i loži tajne udruge (ovde tek zametno), metapoetičkih ćakuljanja (primerice: Mihovila i Babe o kunstu (goblena), Velečasnog i Mihovila o inspiraciji i pozvanju umetnika, entuzijastičkoj i poetici tehne), odnosno likova kao nosilaca određenih ideja i intertekstualnosti kao važne postmodernističke smicalice. Dve poslednje stavke odnose se na Griblera kao nosioca modernističke paradigme (samosvojnost teksta i doslovni nestanak/smrt autora u njemu) i Mihovila kao manekena postmodernizma koji se presvlačeći vlastiti identitet "žovijalizira" s čitaocima. Finalnim ulamanjem u citat (povratak na prvu rečenicu) tekstualno se ovaploćuje koncept autoreferencijalnosti, a čitav roman multiplicira samog sebe i tako dalje i dalje u razigravanju: "Da se razobliče postojeći falsifikati, koji se predstavljaju kao istina, i da se sve iznova stvori, i to falsificirajući."

***Kad su u priči Dante i Postojnska jama kao prototip pakla, hoćemo li reći i da se Mihovil ne zove tako tek reda radi?!

Pristadosmo tako na zakonitost fikcionalnih svetova "Večernjeg akta", ali u njih ne besmo povučeni. A to znači da čitalac ravnodušnije drži papir umesto da, ponukan potkom, u njega bude usisan, impregniran i prekopiran. Ili, sročeno malko bezobraznije, da namesto gledanja akta upražnjava večernje činove...

[Sandra Nedopričljivica · Rating 4 out of 5]

Mihovil je student Likovne akademije koji živi s Bakom, promućurnom i dragom staricom koja veze goblene i kojoj je unukova dobrobit najvažnija na svijetu. Talent koji ga krasi i po kojem će postati poznat jest nevjerojatna vještina falsificiranja svega što mu padne pod ruku – slika, novčanica, pisama, biljaka... U početku je to obična igra i tajna koju dijeli samo sa najboljim prijateljem Zoranom. Međutim, kad se u opticaju pojave lažne novčanice Mihovil će se naći i na meti policije.
Kako njegovo umijeće poprima sve šire razmjere, za Mihovila će se početi zanimati i mediji i kriminalci kao i već navedena policija, a ljudi će ga kao Mesiju slijediti kud god pošao.
Ovo Pavličićevo djelo spada u kategoriju Lektira i romani za djecu i omladinu (nisam ni znala) a ja sam konačno htjela pročitati neku njegovu knjigu koja je drugačija. Dosad sam samo čitala odlične krimiće s poznatim dvojcem - inspektor Šoštar i novinarski urednik Remetin. Ovo je stvarno nešto drugačije a Pavličić nam je dao još jednu zanimljivu priču. Nije nam ispričao bajku, jer priča se događa u suvremenom Zagrebu ali vješto i nepretenciozno zaranja u fikciju u dijelovima kad Mihovil na Sljemenu noć pretvara u sunčani ljetni dan ili kad u disco-klubu stvara svojevrsni portal, nevidljivu falsificiranu dvoranu. Dok čita, čitatelj se mora zapitati radi li se tu o kriminalnoj radnji jer Mihovil nikada nije ni poricao da sve što radi je zaista samo falsifikat, da on to mora raditi jer u protivnom, njegovo tijelo i duša se jednostavno razbole.
„Ja polazim od falsifikata koji ne želi biti ništa drugo nego samo falsifikat. A to znači da polazim od istine.“

Na kraju, nešto sam i naučila - Večernji akt je zapravo kolegij na akademiji koji se uči za cijelo vrijeme trajanja studija i glavna mu je namjena razvijanje tehnike i stjecanje rutine.

[Jelena Susak · Rating 4 out of 5]

"U krajnjoj liniji, nije više ni bilo važno u ime koje sile se sve to radilo. To je moglo biti važno samo do određene granice i samo su izvanjske manifestacije o tome ovisile, ne i bit. A one su, dakako, sekundarna stvar: hoće li biti nereda i nesreća, ili će se sve nekako organizirati i institucionalizirati, to je tek tehničko pitanje. Važno je samo da se djeluje. Hoće li to biti u ime sile dobra ili u ime sile zla, posve je irelevantno, jer je rezultat svagda isti. Jer, i sile dobra i sile zla služe se naizmjence i originalima i falsifikatima. A težnja da se postigne savršenstvo, da dakle prevlada bilo original, bilo falsifikat (u ovome slučaju, to je falsifikat), može biti samo ljudska i ništa drugo. Od toga, treba li reći, ništa nije važnije."
Pavličića sam upoznala kao filozofa književnosti na prvoj godini faksa. I mislia sam da čovjek samo filozofira, ali kad sam pročitala Koraljna vrata ostala sam zapanjena primjenom onoga o čemu priča. Jako dobro razrađuje temu, karakterizira likove, stvara napetost i igra se fikcijom u njezinoj funkciji. Začudnost nas drži budnima. Iako su sve njegove knjige u neku ruku falsifikati jer sve sadrže osnovne boje: prekrasne opise Zagreba, krimi priču, začudnost (fikciju), početak, zaplet, vrhunac, rasplet, onako školski, složila bih se s autorom u tome da je važno samo da se djeluje i samo izvanjske manifestacije o tome ovise, ne i bit.:-)Ako nas djelo zabavi i drži našu pažnju, nešto je vrijedilo, zar ne? Pa i naše svakodnevne radnje su falsifikati: svaki dan ustajemo, peremo zube, idemo na posao, pišemo domaće zadaće (mi neki), kuhamo i peremo (mi nekiji).
Ono što može biti predmetom rasprave vezano za ovu knjigu je ljudski strah od nepoznatog (među klericima, svjetovnjacima, političarima, ljudima iz susjedstva) pa i zaziranje od istog te potreba čovjeka da se stavi u okvire. "Ako si van okvira, nikad nećeš naći mira", kaže Mile Kekin, kao da je onoga dana bio u onoj diskoteci...

[Adriana · Rating 4 out of 5]

Despre artă şi rolul ei se vorbeşte, cred, de secole, şi s-ar zice că s-a spus tot. În această carte însă, autorul a reuşit să mă surprindă prin ilustrarea unor ipoteze interesante:
- Ce-ar fi dacă orice act de creaţie ar avea inspiraţie divină, ceea ce l-ar face pe artist doar o unealtă în mâna lui Dumnezeu? Prin extensie, ar deveni artistul un fel de Mesia, ca mântuitor şi mesager al divinităţii?
- Ce-ar fi dacă arta ar avea un rol cu adevărat transfigurator, nu doar al percepţiei noastre asupra realităţii, ci chiar al realităţii fizice?

Interesantă. Foarte interesantă.

[Bruno · Rating 5 out of 5]

CRO/ENG
Bilo je i vrijeme da ponovno dođem do knjige u kojoj ću moći uživati, dan po dan (zadnji naslov je bio ''Spartanski sokol'' od Conn Iggulden-a kojega sam čitao tijekom boravka u Ateni). Pavličićevo djelo se dotiče zanimljive teme o cenzuri i falsificiranju radova, što je hrabar pothvat za tadašnje prilike, iako stječem dojam kako su vlasti ipak bile malo popustljivije, u odnosu na prethodna razdoblja (najveća referenca su mi filmovi 80-ih koji dopuštaju dosta neprimjerenih primjera ''nepogrešivog društva'', da se bolje izrazim). U svakom slučaju, knjiga ima sve što mogu poželjeti (radnju koja se lako prati, duboke poruke, protagonista sa kojim mogu suosjećati dostupnost svakome, bez obzira na generacijski jaz) da se osjećam ispunjen, a ne iscrpljen. Čak me dovodi u iskušenje da potražim i druge naslove od ovog autora (u prvu ruku, ''Koraljna vrata'' i ''Rakova djeca'', dok je ''Dobri duh Zagreba'' na polici), premda moram voditi računu kako obaveze uzimaju sve veći prioritet ispred čitanja, iako neću odustati od toga. Preporuka svakome sa naših govornih područja i u inozemstvu, ukoliko mogu pronaći izdanja na stranom jeziku.

It's about time to get to the book in which I could enjoy, day by day (the last title was ''The Falcon of Sparta'' by Conn Iggulden, which I've read during my stay in Athens). The work by Pavlichich touches an interesting theme of censorhip and falsification of works, which is a bald move for those times, although I'm with the notion that the current government was a little bit mild back then, when comparing it to previous periods (the greatest reference were the movies from 80's which allow a lot of inappropriate examples of ''flawless society'', to express myself better). Anyway, the book has everything one could wish (a trackable plot, deep message, a protagonist with which I can feel correlation to anyone, regardless the generation gap) to make him/herself fulfilled, rather than fatigued. It even brings me into temptation to look for the other titles by this author (in first hand, ''The Coral Gates'' and ''The Cancer's Children'', while ''The Good Ghost of Zagreb'' is already on the shelf), although I have to keep in mind that obligations are taking even more priorities over reading, but I'm not gonna give up on it. A recommendation to for everyone from our speaking areas and abroad, if they are able to find editions in foreign language.

[Skrivena stranica · Rating 4 out of 5]

Počevši s čitanjem reklo bi se da ćemo u romanu pratiti uobičajenu priču o mladom intelektualcu, umjetniku, kakvu smo vidjeli u već tisuću različitih verzija s varijacijama. Ali, Pavličić nas samo uspijeva odvući na pogrešan trag. U romanu se radi o mladom umjetniku Mihovilu koji nije poseban samo po tome što radi izvanredne slike, već što radi izvanredne falsifikacije slika i dokumenata tako da je praktički nemoguće otkriti da se uopće radi o falsifikatu. Taj slučaj pokreće mnoga pitanja i pobuđuje znatiželju različitih društvenih skupina: policiju koju zanima je li u stanju falsificirati novac (pa makar kasnije otkrijemo da je to bio samo način kako da ulove prave falsifikatore), zatim svećenika koji govori da iako zna da mladić to nije činio s lošom namjerom to ipak ne valja jer izostaje ona Božanska instanca koja se može pronaći u djelu, filozofe koji počinju raspravljati o samom statusu umjetnosti i što to umjetničko djelo čini takvim… Na kraju Mihovil postaje toliko zanimljiv da ga se počne promatrati kao fenomen (a to me podsjetilo na priču o jednom poznatom falsifikatoru koji je imitirao stil poznatih slikara i uspijevao napraviti da slike izgledaju staro i iz svoga vremena, koji je kasnije - upravo kroz otkrivanje da je uspio u zavaravanju javnosti i prodavanju svojih slika za golemu količinu novca – postao poznat; čak se sjećam da je djelima za koja se nagađalo da su njegove kopije vrijednost porasla umjesto da se smanji; nije nemoguće da je Pavličić bio inspiriran i ovom pričom, a njegovo znanje o umjetnosti nije maleno s obzirom na to da je znanstvenik koji se bavi književnošću koja često ima svoje asocijacije i nadopune u slikarstvu) te se upravo zbog toga njegove slike počinju prodavati. Pavličić ide i korak dalje u svome fantastičkom razmišljanju i otkriva se da Mihovil može falsificirati samo originale i on odlazeći po muzejima otkriva da je više od pola svih dokumenata i umjetničkih djela koji se tu nalaze i neka vrsta falsifikata (kopije).
„Slab sam ti ja teoretičar, mogu ti reći samo ono što intuitivno znam. Mora biti da originali sadrže nešto od prirode, nešto izvorno, šta ja znam, nešto neponovljivo, takvu nekakvu kvalitetu… I zato se i može kopirati. A falsifikat je kao… ljuštura. Nešto bez sadržaja, bez identiteta. Zato se i ne može kopirati.“
Na taj način dolazi u pitanje i naša percepcija povijesti koja se upravo i temelji na dokumentima i umjetničkim djelima. Kako bismo reagirali kad bismo otkrili da naše viđenje svijeta nije takvo kakvo jest (a Pavličić nije prvi koji se bavi ovom idejom, ona se pronalazi i u ideji novog historizma, a i u popularnoj kulturi je prisutna, najčešće kroz filmove koji se igraju mogućnošću da se dovede u pitanje život i uskrsnuće Isusa Krista pa glavni junaci razmišljaju bi li to priznali javnosti kad bi se uspostavilo da stvari nisu onakve kako se očekivalo; i Pavličićevi likovi dolaze do sličnih zaključaka).
„Ima mnogo toga što u prirodi ne postoji u čistom obliku. Nema čistog alkohola, nema čistog zlata. Možda falsifikate naprosto stvara logika povijesti. Možda se oni naprosto moraju pojavljivati, kao nusprodukt, kao nešto što nužno ide uz originale. Možda imaju takvu funkciju. *** To bi značilo da su falsifikati jednako važni kao i dokumenti i umjetnička djela, da su kopije važne kao i originali. Da se nužan dio procesa razvoja, i da bez njih ničega ne bi ni bilo. Bakterije su, vidiš, silno važne u prirodi, premda nama štete jer od njih dobivamo gnojnu anginu. Isto je tako s lešinarima, sa svim ostalim u prirodi.“
Sve ide u smjeru apsurda kada jedna osoba pokuša svoju falsifikaciju prodati kao Mihovilovu falsifikaciju. Tako imamo falsifikatora koji falsificira falsifikatora. Tada roman već poprima izrazito fantastičku crtu: Mihovil uspijeva prekopirati biljku od stvari koji uopće nisu bili te vrste biljaka, uspijeva načiniti goluba istoga onome kojeg je imao svećenik, a onda njegova dijaprojekcija postaje stvarnost i klub se povećava i ljudi uspijevaju ući u prostor koji je dijaprojekcija oslikala. Time se zapravo ide korak dalje u ideji da umjetnost i dokumenti stvaraju zbilju, ali tako da sada Mihovil doslovno svojim djelima uspijeva djelovati na stvarnost.
Kako se roman bliži svome kraju, za mene sve postaje malo pretjerano. Mihovil me počinjao sve više podsjećati na Kiru (Light Yagami) iz Death Notea, a rečenica „Taj je i sebe uspio falsificirati.“ me podsjetila na trenutak kad Light učini da izgubi pamćenje samo kako bi dalje nastavio sa svojim opakim planom. Mihovih postaje sve sličniji tome liku, što me iskreno i začuđuje. Je li moguće da u književnoj logici genijalnost i moć vode prema želji promjene svijeta prema slici koju sami likovi odaberu. Ali ne bih se dalje bavila ovom digresijom.
Završni dio donosi poantu, a Mihovil počinje pisati roman koji smo upravo pročitali. To dovodi roman na još višu razinu, a dodatno tome pridonosi i Pavličićevo „nijekanje autorstva“ koje se pojavljuje u Dodatku. Svakako zanimljivo djelo, razigrano u svojoj uronjenosti u moderne književno-teorijske tokove.

[Dora · Rating 5 out of 5]

This became one of my favorite books in the short while it took me to read it! I was just mesmerized when I finished reading that I didn't get where I was or where I had to go....I could read it 10 times more and it couldn't get boring! I rarely have this ecstatic feeling when I finish a book, but when I do, I know it will be one that I'll remember!

[majstoricamagije · Rating 3 out of 5]

I'm a big fan of this author, all his books are great, interesting, dinamic, and this onn is like that.

[Katarina · Rating 5 out of 5]

naravno da sam završila ovo jučer petnaest minuta prije predavanja :) i znate ono kako sam rekla da ne očekujete neke duboko razrađene recenzije za moje knjige za faks? well scratch that i'm going in

cijeli set-up priče od početka je bio napet i ambiciozan, a kako roman ide tako raste osjećaj paranoje i neke zagušljivosti (bar meni) a sve se polako baca u kaos. to meni nekad zna biti loše - kaos mora biti dobro odrađen i čvrsto kontroliran od strane autora - no ovdje je to ipak dosta dobro odrađeno. rekla bi da je moja jedina kritika dio radnje u kojoj mihovil - glavni lik - postaje svojevrsni vođa nekakvog kvazi-kulta, i mislim da je priča mogla bez toga.

glavna radnja vrti se oko mihovila, studenta na akademiji koji jednog dana shvati da može falsificirati novac samo svojom crtačkom sposobnosti. ubrzo, to prenese na falsificiranje stripova koje je čitao kao dijete, a zatim i na falsificiranje pisama antuna gustava matoša koje čak sam nikada nije ni pročitao. kada odluči crtati portret svoje djevojke dine, shvati da je zapravo nesvjesno flasificirao drugo umjetničko djelo. i dok je njegova sposobnost falsificiranja svemoguća (do točke kada falsificira cvijet i goluba), ipak ne može napraviti falsifikat falsifikata, što ga ubrzo uvuče u breakdown epskih proporcija dok polako shvaća što je sve oko njega lažno, a predstavlja se kao istinito. naime, bitna stvar u djelo jest mihovilov integritet - što je ironično s obzirom na to da je njegova sposobnost falsificiranje - jer je njemu važno da se njegovi falsifikati znaju kao falsifikati, i odbija bilo kakvu ponudu da napravi falsifikat koji bi se predstavljao kao istina (npr. danteovo djelo).

iz toga proizlazi još jedna bitna tema romana, koja je meni čak i ponajviše bliska kao studentici povijesti umjetnosti, a to je pitanje što je to zapravo umjetnost? i uz to, čemu zapravo dajemo vrijednost i koliko je ona arbitrarna? pavličić prezentira dvije sfere razmišljanja - onu koja osuđuje mihovilovu sposobnost (no svejedno ju želi iskoristiti), te onu koja vjeruje da su i sami njegovi falsifikati umjetnost u svom vlastitom postojanju. ovo nisu nikakva nova pitanja meni osobno, no bio ih je gušt razmatrati u opsegu ovog djela.

što se tiče nekih teorija kojih imam, zanimaju me i tuđa mišljenja o dvije stvari: 1) bakina umjetnost goblena, gdje kreće s kompliciranima no naposljetku od njih odustaje i vraća se osnovama - imam osjećaj da se tu krije neka metafora, neka paralela s glavnom pričom, no nemam dovoljno funkcionirajućih moždanih stanica da to sama razradim; i 2) u djelu se spominje i propali pisac koji konstantno piše svoje djelo, prepuno citatima već nam poznatih djela, no naposljetku on u njega ulazi - je li i on imao mihovilovu moć, no ne i pamet ili motivaciju da to prenese izvan limita književnosti, te zato samo falsificira tuđe i naposljetku u svoje djelo i ulazi?

sad, zašto ovako visoka ocjena? zato što sam jebeno uživala čitajući ovaj roman, doslovno sam ga progutala (i to ne samo zato što sam imala otprilike tri sata prije predavanja). iako sam imala nekih zamjerki, jednostavno prevaže to što je djelo svejedno bilo neizmjerno bolje od ostalih pročitanih ovaj semestar. a i taj kraj je *chef's kiss*. preporučujem!

[Tina · Rating 4 out of 5]

Jako dobro! Basically glavni lik sazna da je u mogućnosti falsificirati svaku stvar na svijetu, i to dođe do svakakvih maksimuma i proispituje se pitanje falsifikata i je li to falsifikat ili umjetnost ako neka osoba naslika istu stvar koju je napravio umjetnik. Promišljaju o stvarima na koje prije nisam obraćala pažnju i mislim da je vrijeme pročitati ako nekoga zanima filozofija, umjetnost ili samo neki fast read koji ipak daje malo contenta za razmišljanje.

[Zana · Rating 5 out of 5]

"Bio je nadahnut, bilo mu je jasno sve što treba i kako treba da radi. Učinilo mu se da je sad pravi trenutak da to formulira u nekakav zaključak. Spremao se pisati, znao je tačno kako spis treba da ide, kakav ton i kakav stil treba u njemu da bude, bio mu je jasan i raspored materijala, samo mu je nedostajao zaključak, istodobno i istinit i efektan, a opet kratak i jezgrovit. Sad je bio trenutak da ga smisli: onako mokar, u onome drvoredu, pod plojkama kestenova što su šumile s kišom, po negdje se parajući pod udarcima tuče, sam u tome drvoredu i među lijepim kućama, sam na pljusku za koji nije ni sumnjao da ima neko simbolično značenje, dapače, značenje ne više definitivnog obračuna nego osvete, kao što je i vožnja liftom značila borbu. Znao je da mu pljusak ništa ne može, premda je bio njemu namjenjen."

[Lovro · Rating 4 out of 5]

Osvrt:
Večernji akt je knjiga s vrlo zanimljivom radnjom. Ona se bavi vječnim pitanjem o vrijednosti falsifikata te kroz ludu priču istražuje njihovu vrijednost. Knjiga nudi jako interesantne poglede na ovu temu, a napisana je Pavličićevim stilom s puno opisivanja običnih stvari (npr. padanje zraka Sunca kroz zastore, svakodnevni mirisi…), zagrebačkih ulica, ugođaja i ponašanja likova. Završetak mi se jako svidio, ali me ostavio s par neodgovrenih pitanja. To mi je zapravo i najveća zamjerka, više puta se kroz knjigu dogodi nešto nevjerojatno što bi sigurno uzrokovalo ogromne nerede, ali tu se uglavnom odlomak završi i radnja se krene pričati s nekog drugog mjesta. Sve u svemu, Večernji akt je knjiga koju vrijedi pročitati zbog zanimljve priče, odličnog stila pisanja i poruke koja nas tjera na razmišljanje.

[Andrea · Rating 4 out of 5]

Pristojan roman do pred kraj. Međutim, ako mu i progledamo kroz prste za Mihovila-proroka, što je, poznavajuć autorovu osobnost, vjerojatnije aluzija na političku zbilju nego na nekakve mahnite američke osobenjake s ceste, ostaje činjenica da je sam završetak toliko pretenciozno i nepovezano i s čim nakalemljen da mi je umanjio i dojam neloših dvjesto osamdeset stranica koje mu prethode.

[Tiana Ferenčić · Rating 5 out of 5]

Zanimljiv roman koji donosi čudesne događaje jednog mladića Mihovila povezane s njegovom sposobnošću savršenog falsificiranja umjetničkih djela, a, uspostavit će se, i svega ostaloga što mu dođe pod ruku.
Roman u kojem Paveličić majstorski isprepliće elemenate krimića te fantastičnog i društvenog romana.

[Stipe · Rating 1 out of 5]

Veću glupost nisam u životu pročitao. Precijenjeno do bola, od nekih rečenica me hvata sram kad ih čitam. Nedosljednost fantastičnih elemenata je također jedna velika mana, ali to je još i najmanji problem. Plitko i dosadno - užas.

[Vid · Rating 2 out of 5]

kaj brije ovaj

[Željka · Rating 2 out of 5]

Nepotpuni likovi, nedovoljno opisana radnja, stvari se dešavaju bez nekog razloga i objašnjenja... Čini mi se da je druga polovina knjige napisana na brzinu, samo da se završi nekako.

[secret_place_of_books · Rating 4 out of 5]

Pavao Pavličić je zasigurno jedan od najplodnijih hrvatskih postmodernističkih pisaca. Odlika njegovog stvaralaštva je poigravanje s elementima fantastike, koje zatim jednostavnim leksikom nastoji posložiti unutar književne strukture, koja više ili manje sadrži odlike kriminalističkog romana. No, kada govorimo o književnom opusu ovoga pisca, onda nikako ne smijemo zanemariti i ključan pojam, koji vrlo lako možemo zamijetiti u njegovim djelima, a to je intertekstualnost. Stoga smatram, da iako Pavličić koristi sasvim jednostavan rječnik primjeren prosječnom čitatelji, za dublje razumijevanje njegovih djela ipak je potrebno određeno predznanje. Što se tiče konkretno ovoga romana, bilo bi poželjno kada bi čitatelj poznavao osnove hrvatskog slikarstva, ali i svjetske klasike.

Naime, glavni junak ovoga romana je Mihovil, slikar, koji jednog dana falsificira novčanicu. Nakon što je taj pothvat uspješno završio, mladić uviđa kako je falsificiranje za njega lakoća te sa svakim novim falsifikatom on pomiče osobne granice te na kraju romana uspijeva lažirati čak i vlastiti lik.

Tako Mihovil s lakoćom stvara idealne reprodukcije poznatih originalnih djela, međutim, ne uspijeva kopirati falsifikate. Neki od tih lažnjaka nalaze se čak i u muzejima te nitko ne sumnja u njihovu autentičnost:

,,A falsifikat je kao... ljuštura. Nešto bez sadržaja, bez identiteta. Zato se i ne može kopirati” Pavličić, 1999: 163).

Svi ti elementi fantastike u romanu za sobom povlače i filozofska promišljanja, koja usprkos Pavličićevom trudu za jednostavnost uvijek ostaju kompleksna i metaforična:

,, - Kako napreduješ s goblenima? - upitao je Mihovil.
- Dobro - rekla je Baka. - Kad ovaj dovršim, prestajem s tim.
- Zašto? Već si naučila sve što se moglo?
- Ma kakvi! - uzdahnula je Baka. - Što više učiš, to više vidiš koliko toga još ima. Ne bih ja nikad mogla postati ni osrednja u tome.
- A ti bi htjela biti jako dobra? (...)
- Htjela bih - rekla je Baka - da mogu napraviti nešto po čemu će se vidjeti da je to ipak neki kunst. Sad vidim da mi običan vez mnogo bolje ide” (Pavličić, 1999: 271).

Također, slijedeći obrasce vrsnih hrvatskih fantastičara, i Pavličić kroz svoje romane nastale prije raspada Jugoslavije, ubacuje društvenu kritiku odnosno kritizira tadašnji komunistički režim. U ovom djelu konkretno se proziva i sve one (pseudo)znanstvenike koji svoju karijeru grade na falsificiranim dokumentima. Kroz oštru kritiku društvene zbilje, Pavličić se dotiče etičkih pitanja odnosno pitanja moralnosti pojedinca i(li) kolektiva. Tako se kroz roman pojavljuje različita galerija likova kroz koje se propituju granice moralnih vrijednosti. Naime, pojedinci/kolektiv očekuju od Mihovila da svoj talent usmjeri na “pomoć” svojoj (čak i stranoj) državi za “dokazivanje” određenih povijesnih zbivanja:

,,(...) istina nije ništa manje istina samo zato što ne postoji materijalni dokaz! I šteta je da se istina ne prizna za istinu, samo zato što nema dokaza” (Pavličić, 1999: 88-89)

,,Ja mislim da mnoge od tih stvari i nisu rađene kao falsifikati. One su možda rađene u dobroj namjeri, razumiješ, u želji da budu originalne, kad se radi o slikama, ili da svjedoče o istini, kad se radi o dokumentima” (Pavličić, 1999: 175).

Stoga smatra da koliko god Pavličić imao namjeru biti jednostavan i razumljiv svima, on to ipak nije. Njegova djela zahtijevaju aktivnog čitatelj te ozbiljnu književnu interpretaciju, a ne olako smještanje u koš s raznovrsnim “želim biti pisac”, čija djela, usudila bih se reći, ne posjeduju nikakvu književnu vrijednost.

[Ognjen Lopusina · Rating 2 out of 5]

Још један Нином овенчани роман. Павао Павличић је аутор причице по којој је снимљен један од мојих омиљених филмова ”Ритам злочина”. Из тог пијетета сам после Лепог духа Загреба узео да прочитам и овај роман за који је Павао 1981. добио НИНа.

Роман се бави студентом ликовне или некакве сличне примењене академије који открива код себе натприродан дар за цртање. У почетку дар се манифестује изузетном вештином репродукције слика и цртежа не би ли убрзо прешао на натприродну могућност репродукције било чега, укључујући и физичке предмете, документе па чак и живе организме. Логично разноразне домаће и стране УДБЕ заинтересују се за Миховилове услуге.

Док је у тој почетној цртачкој фази заплет делује на једвите јаде можда и реалан али чим загази дубље у езотерију већ постаје толико бесмислено да сам заиста без посебних симпатија и надражаја одрадио до краја. Ситуацији не помаже ни пословично хладни Паваоов стил. Сви ликови су роботи без икаквих људских карактеристика. У Лепом духу Загреба је овај стил могао да прође зато што су причице имале по 10ак страна. Развучено на ових пар стотина страна ситуација постаје прилично досадна. Претпостављам да у неким траговима ту има неке критике уметничке сцене, искреног писања, и других постмодерних смицалица али све то ми данас изгледа смешно (једна од смешнијих ствари је пост скриптум писмо које Павао као шаље уреднику у којем пише како пристаје да објави овај роман иако га није он написао. Какав dad joke од геста. Свака част Павао.)

У књизи има неколико симпатичних филозофских мастурбација на тему оригинал/копија као и потраге смисла у уметности али све укупно једна мид књижица.

[Sofia Capriani · Rating 3 out of 5]

Pavličić piše dobro, s lakoćom i s tipičnim "understatement"-om. Redovito se prikazuje kao naivni, nesofisticirani protagonist (i pisac) kojemu se stvari događaju, samo zato što je takav red i poredak. Čak i kad su stvari neobične.
Iz toga često proizlaze komični efekti, premda blago komični i gotovo nikad sarkastični ili satirični.
Njegovi likovi su prosječne osobe, koje žive obične živote. Kad se u tim životima počne događati nešto neobično ili izvanserijski, i to se vrlo brzo vraća u kolotečinu.

Večernji akt je pomalo dosadan roman, tipičan za osamdesete godine u hrvatskoj književnosti. Nije pretenciozan. Pavao Pavličić zapravo ne vjeruje da bilo kakve velike stvari postoje. Ili barem ne vjeruje da je on u stanju pisati o tim stvarima. Sve je samo igra, sve je samo dobra šala, zabavan način da se provede vrijeme. To je Pavličićeva karakteristika, zbog toga je čitan i cijenjen. Ali to nije za svačiji ukus.

[Blazz J · Rating 5 out of 5]

5/5. Zagrebški študent Mihovil, prostočasni izdelovalec stripov, uspešno, predvsem pa prepričljivo falsificira umetniške tvorbe in zgodovinsko pomembne dokumente, saj o njihovi avtentičnosti ne podvomi ne znanost, ne stroka, še najmanj pa laična publika. A Pavličič svojo umetniško tvorbo - Mihovila - zapiše v smeri nujnega razkrinkovalca in demistifikatorja upravljalcev t.i. služabniške umetnosti, segajoče tako v akademijo kot zatemnjene prostore obveščevalnih služb. Roman-eksperiment ima skrajno ironično noto: ponaredimo lahko vse, le realnosti ne, a sledi slednje lahko razkrijemo ravno s premišljenim ponaredkom.

[Iva La · Rating 5 out of 5]

Odlicna knjiga.

[ADU-FILM · Rating 5 out of 5]

Super mi je

[Barb · Rating 4 out of 5]

Odličan roman koji se može čitati na dva načina - kao lagano štivo za ubiti vrijeme, ali i kao duboko promišljena priča o umjetnosti, književnosti, društvu i našim odnosom s vlastitom poviješću.

[Luka Pejčinović]

Its very good