This is a reproduction of a book published before 1923. This book may have occasional imperfections such as missing or blurred pages, poor pictures, errant marks, etc. that were either part of the original artifact, or were introduced by the scanning process. We believe this work is culturally important, and despite the imperfections, have elected to bring it back into print as part of our continuing commitment to the preservation of printed works worldwide. We appreciate your understanding of the imperfections in the preservation process, and hope you enjoy this valuable book.
Torquato Tasso (11 March 1544 – 25 April 1595) was an Italian poet of the 16th century, best known for his poem La Gerusalemme liberata (Jerusalem Delivered) (1580), in which he depicts a highly imaginative version of the combats between Christians and Muslims at the end of the First Crusade, during the siege of Jerusalem. He died a few days before he was due to be crowned as the king of poets by the Pope. Until the beginning of the 19th century, Tasso remained one of the most widely read poets in Europe.
Pogrešio bih da sam ovo delo čitao pre Oslobođenog Jerusalima. Taso ga je pisao sa nepunih 18 godina. Ne mogu da zamislim nekog današnjeg osamnaestogodišnjaka da sačini viteški ep od 12 pevanja, da kao obrazac ima Vergilija, da po uzoru na njega ali i na druge rimske i grčke pesnike utka poobimno poznavanje mitologije u stihove i uspe da koliko-toliko zaokruži celinu. Nedostajalo mi je energije i dobra eukatastrofa. Kao da je sve pisano istim tonom u jednom danu i tek ponegde iskoči neki stih da malo podigne letargičnu atmosferu na dvorovima, pa je i sam ep prepun spletki i tračeva, što mi je svakako obaralo pažnju.
Tema je odlična – Rinaldo, skoro pa zapostavljeni rođak mnogo poznatijeg Orlanda/Rolanda koga od starofrancuskog epa na dalje baštine i Bojardo, Ariosto i Pulći. Taso mu udahnjuje svoj mladalački duh i dok ga u „Oslobođenom Jerusalimu“ vodi hibris, ovde, u epu o njemu je kleos dominantan. Ljubavne patnje i potreba za dokazivanjem mi, upravo, čini se, spuštaju atmosferu, i Tasova neodlučnost šta bi sa pojedinim likovima, pa ih jednostavno obavije maglom i nestane ih ili ih pomene samo jednom i nikada više (za razliku od „Jerusalima“ gde je, maltene svakom imenu koje je pomenuo opisao i sudbinu).
Nedostajalo mi je i magičnih momenata kojih nije da nema, ali su jako šturi i obično imitacija ili Bojarda (koji je i sâm vrlo monoton za mene) ili Vergilija ali uz pokušaj autentičnosti. Osim ljubavnih patnji i kleosa koji goni mladog Rinalda da se dokaže kao vitez i zasluži Klarisinu ljubav, ne vidim drugi smisao epa. Budući da je pisan u mladom dobu, još uvek neiskaljenom, više je nego dovoljno da neke svoje sanje i stanja pretoči u pesmu. Svakako je imao kao uzora i svog poznatog oca Bernarda.
Poput Ariostovog Orlanda, i mlađani Rinaldo „skakuće“ s kraja na kraj planete po kontinentima gde se njegove avanture smenjuju nekim linearnim redom, skoro bez uzbuđenja. Rinaldo će se nekoliko puta dokazati kao dobar borac i zadobiti konja Bajarda i mač Fusbertu, te tako prekinuti zavet da se u borbi ne hvata mača već samo koplja, sve dok taj mač ne zasluži pobedivši nekog mnogo ozbiljnijeg protivnika.
Što se prevoda tiče, paralelno sam čitao prvi prevod na britanskom engleskom Jonha Hoolea iz 1792. i savremeni prevod na američkom engleskom Maxa Wickerta. Naravno, moj prezir prema američkom engleskom je najverovatnije i zaslužan što sam neke delove koje sam čitao u savremenom prevodu doživeo kao mlake i bljutave, dok su mi deonice koje sam čitao u Hooleovom prepevu mnogo živopisnije i, razume se, sa arhaičnim prizvukom koji obožavam. Svakako ću se „Rinaldu“ vratiti kroz neku godinu, jer ovakva dela nisu za jedno čitanje.