„Novi zavet beogradskog antihrista!“ Marko Vidojković
„Roman velike brzine i dubokog nemira, Biblija je Rackovićev grupni portret sa samim sobom. “ Dragan Velikić
„Odavno nisam pročitala nešto tako ogoljeno, čisto, lišeno svakog samosažaljenja.“ Mina Kebin
„U anamnezama neuropsihijatra, koji tokom dve godine prati slučaj pacijenta Nenada Rackovića, sve vreme je prisutna i senka pisca. Lekar i pacijent zajednički ispisuju vodič kroz dušu umetnika. I dok se kreću lavirintom ludila, kao Dante i Vergilije krugovima pakla, pred čitaocem izranja fascinantna figura glavnog junaka ‒ tvorca ove knjige. A on kaže: ’Za razliku od psihotičara, kod umetnika slova jure na motociklima… Ono što je u Bibliji bilo Knjiga propovednikova, sad je Knjiga izveštaja lekara specijaliste.’“ Dragan Velikić
„Pred čitaocima je zablistalo jevanđenje po psihijatru Nenada Rackovića, sročeno u vidu beleški, brižljivo vođenih tokom sedamdeset devet dana lečenja. Jedini Rackovićev apostol marljivo je hvatao njegove rastrzane misli, pretvarajući ih u psihotične psalme o ljubavnim lavirintima, apstinentskim krizama, recidivskim iskušenjima, te hroničnoj izgubljenosti u godinama kada je smrt sve bliža, a današnjica košmar bez buđenja. U Petom godišnjem dobu Racković je beležio poslednje otkucaje srca Beograda, dok nas u Bibliji suočava sa svežim lešom nekada svog i nekada našeg grada. Nenad Racković je nadživeo univerzum kojim je vladao, a prostora za stvaranje novog nema. Zato beži u snove, pa nas tako u Bibliji čeka i trinaest vrućih noći, koje predstavljaju Rackovićev poslednji rezervat neograničene slobode.“ Marko Vidojković
Nenad Racković rođen je 1967 godine. Završio je gimnaziju i upisao Fakultet dramskih umetnosti, koji je posle dve godine napustio. Od 1990. do 1998. bio je saradnik Radija B92, na kom je uredjivao i vodio emisiju “Ritam srca”.
Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama. Igrao u nekoliko filmova. Glumio u pozorištu. Objavljuje književne tekstove u časopisima. Piše scenarija i romane.
Rackovićev život je performans po sebi. Deo tog performansa je i ovaj roman. Roman govori o stanju stresa u disfunkcionalnoj porodici tako što opisuje različite načine ispoljavanja stresa aktera. Pisan je u formi izveštaja lekara - psihijatra kod koga se leči glavni junak. Roman ima 300 strana, a mogao je imati i 30 ili 3000 i ništa se bitno ne bi promenilo. Nema tu nikakvog razvoja radnje niti nekog velikog epiloga, ima samo varijacija na temu svakodnevnog života. Usponi i padovi u životu glavnog junaka su odraz njegovog psihičkog stanja. Ivo je esencijalno štivo za Rackovićeve biografe. Kako ja nisam među njima mogao sam i preskočiti.
Iznenadna pojava knjiga Nenada Rackovića, samoproklamovanog l' enfant terrible beogradske umetničke scene koji je praktično sagoreo upotrebom droga još devedesetih godina i zatim još dugo dugo (čak i previše dugo) uhodio beogradske ulice na skejtbordu, probudila je u meni interesovanje o tome šta ima da kaže (i na koji način). Pogotovu zato što mi je uvek bio antipatičan i nemam neko visoko mišljenje o njemu kao umetniku. Od svega ponuđenog, nisam mogao da odolim Bibliji, jer u skladu sa predstavom o njegovoj ličnosti (koju je sam kultivisao i održavao tokom godina) delovala je kao ultimativno svetogrđe.
Elem, ovo je još jedan odličan podsetnik legendarnog kill your (anti)idols. Svašta sam očekivao, ali ne i jedan pseudo-dokumentarni prikaz posustale ljudske duše koja zavisi i u svojoj 50-oj od majke i žene, koja se bori sa smislom (ili besmislom) svog života i izbora da se bude umetnik po svom izboru, u stalno istom kalupu. Da li je to umetnost? Da li je zloupotreba supstanci pomogla? (odgovor na ovo je i autoru jasan: ne, naravno. Odlučan je u odvikavanju...)
Ono što je takođe očito, pa čak i spomenuto između redova, a što me je pomalo i rastužilo, je iskorišćavanje te ljudske sudbine i duše u pokušaju da ostane čovek, od strane izdavača (da ne kažem, urednika, istovremeno i autorove žene) da se nešto i zaradi, pod plaštom umetnosti... Ne mogu da se oduprem utisku da je sve ovo sjajno osmišljen propagandni materijal (otuda i naziv Biblija) nad prilično ličnim (i ne preterano zanimljivim po druge) zabeleškama sa psihoterapije.
Posle čitanja, nadam se da Racković uspeva da ostane na (pravom) putu odgovorne, odrasle, društveno-korisne i samosrećne jedinke. Istovremeno, ostaje ona druga, urbana legenda, koja će i dalje služiti da se njom plaše deca (dok ne odrastu i shvate da se iza nje krije jedan običan čovek sa istim problemima kao i svi :)