Ovo izdanje je Marojevićev izbor iz dve Bolanjove zbirke priča: „Telefonski pozivi” i „Kurve ubice.” Sveukupno 11 priča. Prevod je škripav, ali, dobro, oseća se ljubav prevodioca prema Bolanju, pa se to nekako izjednači na kraju. Ko je čitao Bolanja, zna, otprilike, šta ovde može da očekuje, ko nije, pa recimo da je on sve ono što savremeni pisci koji prođu kroz kurseve kreativnog pisanja nisu – nije udvarač, ne poštuje pravila i vrlo je načitan, pri čemu, pod ovim „načitan”, ne podrazumevam samo čitanje „velikih pisaca”, već mislim i na neskriveni uticaj petparačke i žanrovske proze.
Priče preuzete iz „Telefonskih poziva” su, recimo, o međuljudskim susretima i šta se sve može roditi pri takvim susretima. Kako jedna njegova junakinja na razglednici piše: „Viđam stare poznanike i stičem nove”, što je interesatna definicija života, jer baš po tome svi životi liče jedan na drugi iako uvek postoje objektivne i nepomirljive razlike. Ti susreti su nasumični, uglavnom igra slučaja i nisu sudbonosni, čak suprotno, pre bi se moglo reći da su rezultat greške, prouzrokovane time što su svi ljudi u životu uvek na stranputicima, te ne postoji ništa beskorisnije da se podeli tačka gledišta sa drugim i sasvim je jalovo da jedan s-puta-skrenuvši pokazuje drugom s-puta skrenuvšem način da se pronađe put. Shodno tome, ovde nema razjašnjavanje, već samo pripovedanja, i to onog za koje nikad ne znaš kuda će da odvede i kako će da se završi. Meni su bile baš zarazne i nije mi bilo mrsko da ih čitam po nekoliko puta.
Priče preuzete iz zbirke „Kurve ubica” su isto to, samo je u njima jasniji i izraženiji politički tok vezan za Čile i Latinsku Ameriku. Bolanjo, u mladosti politički angažovani levičar, poput svih utopista mogao je samo da konsatuje da su se snovi o stvaranju raja pretvorili u pakao. Pretpostavljam da je Bolanjo u tom nizu levih utopista bio među najmlađima, te je i dobio „privilegiju” da svojim stvaralaštvom zaokruži jedno okrutno vreme koje je opstajalo, bez posebnog razloga, jedino po inerciji.