Provincijalac, drugi roman Mome Kapora, sećanje je na detinjstvo, dečaštvo, na sarajevske dane rane mladosti. To je nežna priča o vremenu davno prošlom, o Niki Hercegu u godinama predratnim, ratnim i poratnim, priča o prvoj ljubavi, sazrevanju, radostima, razočarenjima - o životu samom.
Momčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist, painter, and short story writer. Several successful films have been based upon his novels. Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
📷 Jezik koji Kapor koristi u romanu je bogat i poetski, što dodatno produbljuje priču i omogućava čitaocima da se intimno povežu sa Hercegovim putovanjem kroz vlastite uspomene. On precizno oslikava karaktere svojih likova i daje precizan opis okoline.
📷 Niko kao Momo nema taj dar da naizgled izuzetno tešku scenu dočara na beskrajno duhovit način. Nije mu strano čak ni to da se našali na sopstveni račun. Večiti dečak, romantičar i boem koji je obeležio jedno vreme u kojem su ljudi imali dušu, a male stvari su bile tako velike i bitne.
📷 Smatram da iako gotovo svi njegovi romani obiluju erosom (što ni ovde nije izuzetak), Momo Kapor ipak nepravedno zaslužuje epitet "erotizovan pisac." Jedan je od retkih pripovedača koji kada opisuje scene seksa, čak iako to nekom drugom zvuči sirovo ili vulgarno, radi to na prilično šmekerski način. Moramo priznati da mu to itekako stoji.
📷 Svaki dečak je tokom odrastanja imao svoju Linu Koen. Devojku sa kojom je hteo da proba sve, pa čak i "one stvari" koje se rade u zamračenoj sobi ispod toplog pokrivača. Obično takva devojka ostaje zauvek "nedosanjani san." Hladna i rezervisana prema stidljivim i smotanim pokretima dečačkog tela što liče na samrtno uvijanje gliste koju žuljevite seljačke ruke nemarno preseku ašovom. Takvi dečaci su prinuđeni da se vucaraju po memljivim i od dima zagušljivim sobama kojekakvih bordela, ili predratnim otmenim salonima velike gospode. Dok gužvaju plahtu sa veselim udovicama i ocvalim raspuštenicama, sa ženama koje bi bezmalo mogle da im budu strine ili ujne.
📷 Kroz njegove romane svako od nas spoznaje sebe i suštinu života. Ovaj roman je u meni izazvao neku posebnu radost. Dodirnuo mi je srce i vratio me u to klinačko doba kada misliš da se jede sve što leti. Kada misliš da si najpametniji, a realno pojma nemaš ko ti glavu nosi. Kada ne slušaš šta ti ko govori, jer: "ma šta on zna." Vraća u mladost koja je sama po sebi lepa. Jer, svaka mladost je lepa, i kao takva ona mora biti buntovna. Kao prva ljubav koja poput aviona uvek ostavlja trag iza sebe, čak i kada je pospremimo u zadnju ladicu komode. Kao sećanje na čulnu strast- "prvo sagrešenje" koje nas zauvek obeleži i prima pod okrilje sveta odraslih.
📷 Nesumnjivo roman koji će čitaoci dugo pamtiti zbog njegove duboke emotivne snage koju crpi. I sam nadahnut ovom divnom knjigom, ponovo sam pogledao isečak iz jedne tv emisije gde Kapor dopadljivo analizira šta za njega znači ta strašna reč "provincijalac":
“Prva ljubav je zaista bezazlena, baš kao što su bezazlene i ostale dečje bolesti, ali ponekad se dešava da i pod nožem najvećih hirurga umre mlad pacijent od banalnog zapaljenja slepog creva. Herceg umalo nije umro od Line Koen.”
Bilo mi je teško povezati se sa ovom knjigom. Možda je do mene, a možda i ne. Kako god, knjiga nije loša - Kapor divno piše. Njegove rečenice ostaju još jako dugo uz vas nakon što ih pročitate. Nekako vas natjera da se zaljubite u glavnog lika i u njegov život. Priča o odrastanju ispričana na lijep i čudan način. Valjda je takav bio i sam pisac. Iako se ja nisam povezao sa knjigom, to nije razlog da je vi ne pročitate. Stvarno trebate ako budete imali priliku. Mislim da možete pronaći mnogo zanimljivih rečenica i divnih citata koji će vas potaknuti na razmišljanje.
Zapravo, realnije je 3.5🌟 Knjiga je Ok, ima bas lepih zapazanja, misli i opisa u njemu ali zavrsila sam citanje bez nekoh narocitog ushicenja. Iako se u romanu govori o teskom detinjstvu i odrastanju, nazalost nije uspeo da u meni izazove saosecanje i dublje emocije (sem u par scena). Ono sto je ostavilo veci (ali negativan) utisak su erotske scene/opisi, kojih je bilo previse za moj ukus-toliko, da se stice utisak da je tom pitanju i problematici pisac najvise dao na znacaju celim tokom pripovedanja, i sva druga secanja i uspomene glavnog junaka stavio u drugi plan.
Provincijalac is a book about lost time, growing up, first loves, and first heartbreaks. The author intriguingly depicts how a 37-year-old man reflects on his childhood, the people who helped him during his upbringing, who shaped him as a person, and how, with sorrow, he realizes he has forgotten them in the course of his personal development and career.
Čitajući o Kaporu kao o zabavnom piscu bez neke težine, očekivao sam nešto drugačije. Ipak, prijatno sam iznenađen, roman uopšte nije loš. Možda katkad pomalo naivan, ali sa izvanrednim motivima, pogotovo pri kraju.
Lijepa ali teška priča o odrastanju Nike Hercega, koja je u isto vrijeme dijelimično i priča o životu samog Mome Kapora. Priča o roditeljima, o školi i školskim prijateljima, o prvoj ljubavi, o vojsci…
Капор овде прича о успешном човеку који је заборавио трауматизованог дечака у себи, кога среће у једном путу кроз време. Књига је дубоко лична, књига о сазревању и мушкости. Капор мени потврђује са овом књигом да је један од највећих наших писаца.
Prijatna, pomalo dosadna u nekim trenucima. Ženski likovi nedovoljno duboki po meni, osim Hajduke Pitije. Sve u svemu jedna u redu knjiga. Lepo opisuje vreme stvaranja nove države i fini vraća u prošlost.
Navikla sam da me Momine knjige ostavljaju bez teksta pa sam samim tim i od ove možda mnogo više očekivala. Nije mi legla lepo i teško sam je čitala. Lomila sam se između 3 i 4 zvezdice. Presudila četvorka zbog stila pisanja koji je jako lagan za čitanje, a istovremeno tako rečit, pun opisa koji nam daju jako dobar uvid u dečakov život. Možda me je sam kraj knjige i najviše oduševio. Probudio je u meni želju da se okrenem prošlosti makar na trenutak i preispitam neke svoje postupke, događaje, ljude...