Balto-nemačka plemićka porodica Uekskul ima svoj grb već od 15. veka. Za sve te vekove, dala je mnoge političare, pisce, naučnike, lekare, aktiviste. Ima tu neke neobične istrajnosti u izuzetnosti u svakoj generaciji. Uekskuli očigledno nisu pripadali (samo) tromoj, hedonističkoj aristokratiji, već su i nešto podarili svetu.
Jakob Johan fon Uekskul je jedno čudo od čoveka – biolog, filozof, etolog, biokibernetičar i utemeljivač biosemiotike. Tvorac je čuvenog koncepta Umwelt-a, koji podrazumeva posebno perecptivno-životno polje koje organizam emituje da bi pojmilo svoje okruženje. Za razliku od biheviorista, koji su proučavali ponašanje i njegove (iskoristljive) posledice, Uekskul se pitao kako svet iznutra doživljavaju živa bića, prema sopstvenim perceptivnim kapacitetima. Njegov odgovor je dečački uzbuđen i raspričan – treba odbaciti uvreženo mišljenje o mehanicizmu živog sveta (biosfera kao ogromna fabrika gde se reaguje na nadražaja) i prirodu doživljavati kroz Umwelt – koji treba da zamislimo kao splet mehurića koji obuhvataju postojanje svakog živog stvora, isprepletanog u mreži bivstvujućeg.
Svako biće ima svoj Umwelt i što je biće složenije, složeniji je i mehurić. Tako Uekskul detaljno govori o krpeljima, puževima, školjkama i crvima, koje i eksperimentalno proučava. Zaključak je da svako biće može da poima svet onim što ima – krpelji imaju samo čulo mirisa (i to samo za jedan miris – buternu kiselinu) i osećaj za toplo, na osnovu koga se kače na ostale sisare. Školjke poimaju svet dodirom, crvi ukusom, a puževima je vreme, spram ritma i veličine, odgovarajuće usitnjeno. Uekskul štaviše, u slučaju puževa, tvrdi da ima dokaz za to što me je uvek intrigiralo – kako različitim bićima prolazi vreme u odnosu na dužinu života? Svima je poznata priča o psećim ili mačijim godinama u odnosu na ljudske – ali da li je doživljaj vremena povezan sa nužnim trajanjem života?
Svi spomenuti primeri deo su šire slike, koja se tiče fenomenologije percepcije – jeste, svet kao svet postoji, nije solipsistički igrokaz. Međutim, prikaz sveta moguć je jedino u okvirima individualnih subjektivnosti, odnosno, Umwelt-a. Tako će svet za krticu biti (što Uekskul i grafički prikazuje) taktilan – splet zemlje i kanala u kojima se može kretati. Za neku vrstu, što je nama nezamislivo jer smo pre svega vizuelna bića, svet će biti splet mirisa, a nekom mikroorganizmu ili biljci – svet je svetlost i voda.
To je i dalje isti svet, ali gotovo zastrašujuće različit spram svih mogućnosti njegovog poimanja.
U kontekstu proučavanja poimanja sveta životinja, zanimljivo je kako psi mogu biti izuzetno efikasni kao vodiči slepim ljudima, dok neke zahteve nikad neće moći razumeti. Razlog je što ne mogu da poimaju ono što ne opažaju – kao što pčele i mnogi insekti razilikuju otvorene i zatvorene objekte, ali ne i njihove detalje.
Posebnog čovekovog Umwelta je što ima sposobnost samoprevazilaženja. Ta njegova težnja ka samoprevazilaženjem je fenomenalna, kako u kolokvijalnom, tako i u filozofskom smislu – dolazak do teleskopa/mikroskopa dovodi do proširenja Umwelt-a. (Povodom ovoga pročitati jednu od meni najdražih pesama Šimborske – „Mikrokosmos”.)
Kada govorimo o čovekovom Umweltu, zanimljivo je da je Uekskul začuđujuće direktan kad su u pitanju neke polemički podložne stvari – tvrdi npr. da je za čoveka osnova vremena trenutak, a da trenutak, po njegovom računanju u odnosu na prirodu filma (!) iznosi jednu osamnaestinu sekunde. Onda, u odnosu na tu, za čoveka, osnovnu jedinicu razmišlja o slow motion-u i time laps-u. I pomislih – dobro. I setih se da je ova knjiga objavljena 30-ih godina XX veka!
Uekskul usput govori o suživotu bića – jednom bukavcu koji se zaljubio u upravnika zoo-vrta, teoriji konstituisanja značenja, kritici instrumentalizacije darvinizma (nije tačno da najjači opstaju već opstaju oni koji doprinose suživotu, koji su u odnosu na sopstveni Umwelt, održivi), magičnim Umwelt-ima (jedan od njih je urođen put koji mora da prođe životinjska vrsta, poput lososa – ona je duboko instinktivna) i metodologiji istraživanja biologije (priroda NE uči – a teorije samo generalizuju pravila).
I pre svega, o samom životu kao čudu. Čudu koje stalno predstavlja kroz muzičke metafore – svako biće titra za džinovsku simfoniju sveta.
Neverovatan je uticaj Uekskulovih ideja, iako se, nakon razdraganih deonica, čini kako je sam svestan kako nema mnogo poklonika. Od Rilkea sa kim je imao ličan kontakt, preko Merlo-Pontija (ekofenomenolgoija), Hajdegera (ekoontologija), Fukoa (biopolitika), Sloterdijka (sferologija), Vaclavika (komunikacija-šum), Delaza&Gatarija, do savremenih studija životinja, ali i popularnih pisaca (Ziskind, Peter Heg), koji dirketno referišu na njega.
Jakob fon Uekskul umire 1944. Njegov sin Ture, živeće još 60 godina, baviće se medicinom i razradiće očeve biosemiotičke ideje. Neki Uekskuli koji nisu Jakobovi direktni potomci, poslanici su zelenih stranaka, a jedan je predsednik institucije koja se zove World Future Council.
Za roman!
I to genealoški.
Metagenealoški.
Metabiogenealoški.