Premda manjeg obima, rukopis “Samodisciplina” predstavlja slojevito i kompaktno delo koje promišlja određene dominantne teme naše svakodnevice i donosi ih čitaocima iz ugla pripadnika mlade populacije. Bilo da tematizuju beg u inostranstvo, probleme definisanja sopstvenog identiteta, borbu za ravnopravnost polova, težnju ka ostvarivanju sopstvenih snova i ciljeva, ili pak narušene porodične i ljubavne odnose, priče ovog rukopisa staju u red priča koje stvara generacija mladih proznih stvaralaca i njima zahtevaju svoj prostor u aktuelnoj produkciji. Na tragu savremene svetske, regionalne i domaće proze, od Sali Runi i Nika Hornbija, preko Daše Drndić i Rumene Bužarovske, do Bojana Krivokapića i Dragoslave Barzut, rukopis Olivere Mitić daje indikacije da se radi o autorki koja, iako na početku spisateljske karijere, ima potencijala za dalji razvoj u narednim godinama.
Ne dolikuje da ja ovde dajem ocenu, tako da ni neću, ali sam je čitala (i to toliko puta da mi je izašla na nos). Zato hvala svima koji to rade dobrovoljno.💙
„Samodisciplina“ je prva knjiga mlade autorke Olivere Mitić, donosi nam ukupno devet priča, a ono što ih povezuje jeste usmjerenost na živote, probleme, poglede na svijet i glasove mladih. Za ovu zbirku, autorka je dobila nagradu „Đura Đukanov“, koja se dodjeljuje za rukopis neobjavljene knjige priča autora mlađih od 35 godina. Kao što je to često slučaj sa zbirkama priča, neke priče prosto djeluju uređenije, zaokruženije i uspjelije od drugih, među njima izdvojila bih „Dva dinara“ i „Kuću“ kao one koje su ostavile najjači utisak, ali generalno gledajući, rekla bih da je riječ o knjizi koja ima snagu da sve ove pojedinačne narative uveže u jednu kompaktnu i smislenu cjelinu i u kojoj je raspored pojedinačnih priča zaista pogođen i na mjestu. Pisanje Olivere Mitić je jednostavno, direktno, a opet dovoljno atmosferično i upečatljivo. Često se više nazire u neizrečenom i u tišinama nego u redovima napisanog ili ispričanog. Sam izbor tema i likova određuje u dobroj mjeri i ton pisanja, pa povremeno zna zazvučati pretjerano pojednostavljeno ili pak, sa druge strane, predramatično. Njene priče tematizuju probleme poput poremećaja ishrane, osjećaja beskrajne usamljenosti, bezuspješnih pokušaja uklapanja u okolinu, odlazaka, ali hvataju i sve one, kako fine tako i surove, momente svakodnevice koje je tako lako previdjeti ili odbaciti, a možda najbitnije od svega – ove priče otvaraju prostor slušanja, razumijevanja i prepoznavanja. U tome je njihova ljepota.
"Niko te nikada nije naučio disciplini. To si morala da otkriješ sama."
Žaljenje je dominantni motiv zbirke priča "Samodisciplina". Tačnije, samosažaljevanje zbog onoga što nismo, intenzivirano parališućim osećajem usamljenosti u sve više ’’(dis)konektovanom’’ svetu, prerasta u žaljenje nad osobom koja možda nikada nećemo postati - neko privlačniji, zanimljiviji, popularniji, neko nekada nekome neophodan. Likovi književnog prvenca Olivere Mitić posmatraju svoje okruženje kroz lični prozor: sa spoljašnje strane su oni koji se lakše kreću kroz život, dok oni iz unutrašnjosti obitavaju u sve užem psihološko-emocionalnom prostoru.
"Vidiš je kako raste, a u stvari se sve više smanjuje. Vidiš pred sobom celu njenu budućnost, jer, na kraju krajeva, takva je bila i tvoja."
Nazvati "Samodisciplinu" knjigom o mladima za mlade je refleksna, ali ne i potpuno tačna karakterizacija. Naime, ne treba preveliki mentalni skok pri povezivanju toga kako se fundamentalna nesigurnost i neprilagođenost u ranim dvadesetim prelivaju u kasnije dekade, da buntovni i ćutljivi postaju nedovršeni i promašeni, kao i da je anksioznost, danas vokalizovana i definisana (možda i predefinisana) a nekada rešavana modelom vaspitanja "stisni zube i budi muško", uvek bila i biće prisutna kao inherentni deo, čak stratum, naše individualne ali i kolektivne psihe. Ova zbirka je na neki način poziv na razumevanje jedne mlađe generacije i apel istoj za empatiju prema samoj sebi.
Oliveri Mitić ne manjka ni razumevanja niti empatije, piše jednako uverljivo iz perspektive oba pola. Njen stil je ekonomičan i minimalistički, više dijaloški nego deskriptivno orijentisan. Potencijalna problematika postoji u jednom broj priča, gde autorka ne uspeva da poentira, odnosno ne zadaje emocionalni udarac i amplitudu već ostavlja ravnu liniju. Možda se previše oslanja da će čitaoci mentalno popuniti praznine, što nekima može ostaviti osećaj nezavršenosti.
Bez obzira, svet koji Olivera Mitić stvara je naš, njeni likovi ne žive "tamo negde" već u našem domu, školi, društvu, ponajviše mobilnom telefonu. Netflix, Spotify, Instagram i League of Legends su prisutni i u njenim pričama i u našim životima. Odricanja, nesigurnost, povlačenja u sebe i eventualna opasnost da čovek ostane sam u samodisciplini, prepoznajtljivi su svakome od nas.
Srpska književna scena ima novi glas! Možda ćemo kroz nekoliko godina ovu zbirku gledati kao genezu jedne književne karijere. U svakom slučaju, "Samodisciplina" je iskorak vredan pažnje.
Imala sam privilegiju da pročitam par priča iz ove zbirke pre nego što se začela. Još tada sam bila oduševljena visprenošću autorke i temama koje je odabrala da obradi. Te priče su se našle u ovoj zbirci, od kojih je svaka dragulj na svoj način.
Ono što mi se posebno dopalo kod zbirke je raznolikost tema koje su pokrivene. Od poremećaja u ishrani, nesrećnih ljubavi, izlaska iz zone komfora do opsesija, ne može se naći tema koja nam je strana i s kojom ne možemo da se identifikujemo, jer smo svi prošli slične krize i situacije u svojoj mladosti. Jezik kojim su priče pisane je moderan, ali isto tako i slikovito književan. Vrlo obećavajuće prvo delo i vrlo mnogo potencijala za rast i razvoj autorke u budućnosti.
Neke priče još imaju ukus vežbi, neke konstrukcije kao da su autorki najpre došle na engleskom, neki su naratori uspeliji od drugih. Neke situacije ozbiljno testiraju empatiju i sisteme vrednosti čitaoca, a neke su "samo" svakodnevne i baš tu se vidi da ovo jeste knjiga o mladima za mlade jer baš takva je potrebna - okoštalije oko ne bi to ni prepoznalo kao temu, a kamoli proizvelo u tekst. Olivera Mitić se i u svom medijskom i umetničkom radu ustanovljava kao glas "photo dump generacije" od kojeg možemo očekivati sve više.
Pristrasna sam i ne mogu nikako drugačije. Ovo nije bilo koja knjiga. Ovo je Oljina knjiga.
Ipak, ocena nije bez pokrića.
Neke priče su me dirnule više, neke manje, ali svaka me je, kao deo generacije kojima se bave, pogodila.
Poslednja me je uništila. Njena poslednja rečenica me je slomila, ali i priča kao celina nosila je neku zlu slutnju, ne samo u vezi sa situacijom na koju se odnosi, već je moj mozak priču proširio van onoga što je napisano i nijedan njen ishod nije bio dobar jer smo okruženi sa previše loših stvarnih priča koje počinju kao i ova.
Olivera je, negde direktno, a negde između redova prikazala šta smo spremni da radimo da bismo pokušali da dostignemo onaj idealni kalup fizičkog izgleda koji nam društvo plasira, koliko umemo da budemo sebični, kako društvo može da utiče na nas, kao i druge slične teme koje su razumljive svakoj mladoj osobi.
Svi vidovi čestitki za Olju i njen prvenac! Znala sam da će mi se zbirka dopasti odmah nakon čitanja Kitova koji imaju drugačije frekvencije u Kvaki. I nisam pogrešila <3
Самодисциплина је прва књижица особе која нам својим коментарима уљепшава боравак овдје. Састоји се из 9 прича које кроз питку савремену и искрену ријеч описују неке од проблема актуелне генерације - самопрезир, хладне односе, отуђености, незрелост, непромишљеност, погрешне љубави које својим интезитетом осликавају нашу усмаљеност и несмотреност, још мало непромишљености, безобзирност, саможивост и неодговорност.
Читање је текло тако што сам прочитао 2/9 прича и затворио књигу јер сам желио да мало дуже потраје. Када се наставило читање, наставио се и ужитак. Почевши са првом причом од које сам био дјелимично згрожен прошао сам кроз различита осјећања са "јунацима" и Оливера је то одлично пренијела на читаоца, тј на мене. Ако бих био принуђен да бирам фаворите то би били: два динара, ћабрице, самодисциплина и Реља, усамљен на журци.
Надам се да ће ова награда и књига бити повољан вјетар у леђа да се постане самоиздат. Ишчекујем и радујем се новим причама или романимаа.
Olivera je efikasno uhvatila suštinu problema sa kojima se susreće mlada generacija na povezan i dirljiv način. Priče u rukopisu su sveže, kreativne i veoma zanimljive, i odjekuju čitaocima na dubokom emotivnom nivou. Možda nekad ispadne neka serija od ovoga :)
The book "Self-discipline" is an insightful and thought-provoking work that delves into the prevalent themes of our society. The author has effectively captured the essence of the issues faced by the young generation in a relatable and poignant manner.