Trebalo mi je 10 godina da se povežem s Krležom ali moram priznati da je taj trenutak došao. “Na rubu pameti“ mi je do drugog poglavlja posao jedan od najdražih (najboljih) romana koje sam ikada pročitala, i konačno sam i ja shvatila zašto Krleža ima mjesto među velikanima. Toliko sam oduševljena s ovim djelom da bi odmah htjela pročitati cijeli Krležin opus, a stavljam ga sada uz bok Bernharda, Andrića, Camusa, Manna... I vjerujem da će mi zbog svoje slojevitosti ovaj roman biti još dugo u mislima.
Roman je pisan u prvom licu, kroz unutarnji monolog glavnog lika koji se sastoji od bujice riječi te karakterističnog (ne)korištenja interpunkcije. U romanu pratimo bezimenog odvjetnika, doktora prava, sredovječnog uglađenog i cijenjenog gospodina koji doživljava potpuni unutarnji ali i vanjski zaokret, u isto vrijeme realizaciju besmislenosti, ispraznosti i lažnosti svog dosadašnjeg život što ga vodi u mali čin protesta. Posljedica njegove pobune je disproporcionalna kazna od strane društva, koji na njegovu unutarnju transformaciju odgovara odbacivanjem i izolacijom. Koliko god puta obrađena, to je tema koja uvijek iznova rezonira sa mnom na najdubljoj razini.
Bezimeni protagonist ovog romana u isto vrijeme me podsjetio na Stranca kao i protagoniste Metamorfoze i Zločina i kazne. Također, kao Ivan Iljič, unutarnja promjena koju glavni lik doživljava nepovratno mu razotkriva duboki nedostatak svrhe u njegovom dosadašnjem životu, kao i licemjernost cijele njegove visokoštovane intelektualne sredine. Kao poslušni činovnik, svoj cijeli život je proživio kao bezličan, dobro prilagođen, pristojan, uglađen i uređen građanin.
“Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepodnevnih šetnja do ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnog referenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle…..
Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim.”
Ali cijela konstrukcija njegovog života se vrlo brzo ruši kao kula od karata u novoj perpsektivi koja se u njemu razvija, i ne može više opovrgnuti jad i bijedu koju razotkriva, pravu ljudsku destruktivnu i egoističnu prirodu koja se skriva iza fasade uglađenosti, prikladnosti i pristojnosti.
“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.“
Nakon realizacije da je čitavo društvo skup glumaca s maskama te da je i on jedan od njih, to ga tjera na to da svoju masku spusti i pokaže ono što nosi u sebi, a nikada do sad nije pokazao.
“Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja, ali da jedna jedina riječ može da ponese čitav jedan život kao balon što se otkinuo, da jedna riječ može da poleti zajedno s jednim pedesetidvogodišnjim starijim sibaritom, da ga digne iz jednog određenog apotekarskog, komoraškog, građanskog kruga, da nestane s njime u maglama i u daljinama, to bi i meni izgledalo događajem prilično nevjerojatnim, pomalo i namještenim, da ga nisam doživio i da ga ne proživljavam skoro već pune dvije godine u sjaju pomalo smiješne, a s druge strane opet - moglo bi se reći - gotovo junačke geste. ”
Poput Stranca, u otporu društvu, činu pobune protagonist romana pronalazi smisao. Zbog toga čina pobune koji se sastoji u otvorenom izražavanju svog mišljenja, kroz niz apsurdnih okolnosti, kao u Procesu, naš junak je optužen i stavljen na margine društva, iako je su svi na njega u isto vrijeme i fiksirani, te ne mogu zaboraviti čin pobune koji je učinio. Za razliku od Stranca i Raskoljnikova, koji kao protest protiv licemjernog društvenog poretka i besmisla lažnog života čine drastična djela ubojstva, čin našeg protagonista nije bio niti drastičan, niti nemoralan, nego samo jednostavno logički dosljedan njegovom unutarnjem iskustvu, zbog čega je razina kazne koju glavni lik mora podnijeti još apsurdnija. Kao u Metamorfozi, glavni lik je nakon protesta trajno obilježen, stigmatiziran te u potpunosti definiran kroz njega, što pokazuje da unutarnja promjena može donijeti tako drastične posljedica kao i fizička pretvorba u kukca. Kao u Kabanici, pokazano je da poslušni činovnik koji je cijeli život pokorno obavljao svoj posao i sve građanske dužnosti, neće biti zaštićen, nego progonjen od strane sustava kojem je vjerno služio ukoliko se trgne iz letargije svoga života. Vladajuća hijerarhija nikad nije na strani individualnih i autentičnih vrijednosti čovjeka.
Opisana je promjena temeljne percepcije svijeta - iz one koje se prilagođava, opravdava druge i život mediokriteta do one koja oštroumno, kroz sarkazam i ironiju razotkriva lažnost, ispraznost i licemjernost društva i bližnjih te traži svoj vlastiti “pogled na svijet“, onaj koji će biti odraz individualnosti i autentičnosti. Društvo sa svojim očekivanjima tjera pojedinca na prilagodbu konvencijama, na osrednjost, prosječnost, um ispunjen trivijalnostima, na vječno traganje za “uspjehom“ odnosno njegovim fantomima u obliku simbola, lažnih kopija istinskih vrijednosti.
“Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima, a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama.“
Centralan je subok između autentičnog, stvarnog, istinitog, moralnog i na kraju individualnog i lažnog, licemjernog, nemoralnog i kolektivnog. Kolektivno je u ovom slučaju definirano “ljudskom gluposti“ i na kraju nesvjesnošću i neiskrenošću koja definira cijeli društveni poredak i iskrivljuje moralne zakone.
“...i ja se ne mogu oteti dojmu da taj voštani odraz životne stvarnosti, taj matematski točan odljev, ta vjerna, pomno imitirana kopija, upravo duplikat životnog uzora, djeluje tako odvratno samo zato jer se u njemu objektivira život do onog bezidejnog, upravo bespredmetnog stupnja gađenja kakvim ljudski mozak reagira na besmislenost postojanja uopće kao takvog.”
Ljudska glupost je beskrajna i protiv nje se nemoguće boriti logikom i mudrošću, a svatko tko se ne pokori njezin pravilima i normama bit će proglašen luđakom. Društvo u isto vrijeme i guši, onemogućuje i kažnjava i “ubija“ istinski self, to jest autentičnog čovjeka i njegova slobodno postojanje.
“Upravo još preciznije: tu leži masakriran pojam o čovjeku. Zaklali su čovjeka. Izmasakrirali su čovjeka kao takvog i bacili ga jedne mračne noći u vinogradu ad acta. Sve je ostalo samo vanjska, dekorativna naprava! Oni koji su ubili pojam o čovjeku mogu imati svoje kipare koji im dižu spomenike, oni mogu imati svoje moraliste koji znanstveno obrazlažu potrebu takve političke kirurgije, oni mogu imati svoje novine, svoju štampu što krivotvori činjenice u interesu njinog kamatnjaka, o njima se mogu pisati monografije na specijalnom i skupocjenom holandskom perolakom papiru sa četvorobojnim tiskom (Lantoš o Domaćinskome pod naslovom: Život jednoga magnata), za njih se može organizirati ne samo jedan nego čitava armada svrsishodnih "pogleda na svijet", ali ipak: pod njihovim pobjedama, pod tim svečanim banketima i vatrometima, pod grmljavinom crkvenih zvona i rotacionih strojeva, pod plaćenom halabukom i svakodnevnom gungulom gluposti i nitkovluka ipak leži neoboriva i nesumnjiva istina: pojam o čovjeku zaklan, izmasakriran, silovan, raskrvavljen... ”
Kroz psihoterapijski proces slična drama se može promatrati u svakom pojedinom čovjeku - prvo dolazi pronalazak izgubljene vlastite perspektive na život, kada se na život prestaje gledati kroz leće tuđih očekivanja. Tu kreće pronalazak istinskih dijelova sebe koji se pronađeni žele izraziti, na što se javljaju unutarnje strukture nastale iz internaliziranih vrijednosti okoline, koje progone i žele uništiti istinski self, te žele nametnuti lažne vrijednosti ovisnosti o vanjskoj slici i pokornost mišljenju drugih.
Potraga za istinskim selfom nužno je čin pobune protiv društva, ali internaliziranih krivih očekivanje naše okoline. Na kraju i naš junak je život proveo kao odvjetnik čovjeka koji je simbol neispravnog i nepravednog sustava. Bez pobune, koja u sebi sadržava i elemente spremnosti na žrtvovanje i prihvaćanje izolacije i kazne, vječno ćemo biti robovi ispravnih sustava kojima ćemo se dodvoravati, ali potajno mrziti. Put junaka “Na rubu pameti“ put je slobode, slobode u kojoj povjerenje u svoj istinski self omogućava da u očima drugih budemo “na rubu pameti“, a ostanemo vjerni pozivu koji osjećamo unutar sebe.
“Jedno mi je međutim postalo jasno: treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.”