Premda se "Kamen na cesti" znatno razlikuje od većine Zagorkinih romana, kako zbog realističkoga (socijalno-psihološkog) pristupa pripovijedanju, tako i zbog pesimističkog tona, ipak dovoljno toga dijeli s njezinim popularnim djelima.
Riječ je o političkome naboju koji je zajednički svim njezinim tekstovima te je u prvom redu posredovan putem glavne junakinje, samosvjesne i samostalne žene, glasnogovornice feminističkih stavova. Mirjana se u tom smislu bitno ne razlikuje od Nere, Dorje, Ksenije ili Jadranke, koje, pak, nastanjuju utopijski svijet popularne romance u kojemu je sretan kraj zajamčen. Ipak, "Kamen na cesti" nije ženski roman u smislu trivijalnog i popularnog, već je ženski u smislu feminističkog romana.
Marija Jurić Zagorka was a Croatian journalist, novelist and dramatist, the first female journalist and second in the list of most popular Croatian writers of all time (by the 2005 poll compiled by Vjesnik, a Zagreb daily newspaper). Many of her works have been adapted to film.
She was born in the village of Negovec near Vrbovec, to a well-standing family, which allowed her a good education, but in spite of her talent and many gifts, her parents decided to end her education early and, soon after leaving school, married her off to a man whom she barely knew, a Hungarian railway clerk 18 years her senior. The marriage ended abruptly with her escape from the house, first to Sremska Mitrovica and then to Zagreb, due to her husband's and mother-in-law's abuse.
It was in Zagreb that she began her career as a journalist, which was a highly unusual career for a woman in those days, and because of that, she was frowned upon, humiliated and prejudiced against her entire life. She was forced to write anonymously, under pseudonyms that hid her gender, and hide herself at work so nobody would notice there was a woman writing for (and later running) a newspaper. This didn't stop her from being politically involved, fighting against the Germanization and Magyarization of Croatia, and fighting for the rights of women, which caused her considerable problems in life, both professionally and privately.
Urged by Bishop Strossmayer, Zagorka began writing historic novels, usually set in 16th, 17th and 18th century Croatia. She instantly became popular amongst the people, who endearingly called her "The Fairy of Zagorje" (upon publishing Grička vještica) and "Queen of Croatians" (upon publishing Gordana: Kraljica Hrvata). The critics and her colleagues, however, constantly put her down, ridiculed her work, slurred her as a person and as a writer, and deliberately ignored her in literary magazines and almanacs. Still, she kept on writing and published her works as a part of her newspaper so they would be affordable to the general public, adapted her own and the works of August Šenoa for theater, ran two magazines "Ženski list" (1925- 1938) and "Hrvatica" (1938-1940) addressed to the female public, and with her young female colleagues formed the Society of Croatian Female Writers.
Upon the formation of Independent State of Croatia, the magazine "Hrvatica" was forcibly canceled and her entire estate is taken from her, leaving her without means to support herself. Desperate, Zagorka attempted suicide, but luckily survived. Living in Zagreb, she saw the end of WWII thanks to the financial help and care of her loyal public. Despite her age and weak health, she continued fighting for the rights of women, even though it earned her the ridicule and animosity of her male colleagues, who repeatedly called her "a madwoman" and "mannish old hag", until the day of her death.
None of her novels have been translated into English, but two are available in German: Grička vještica and Malleus maleficarum. 11 of her novels, published in Croatian, are found in the Library of Congress. The exact number of the novels she has written is unknown, but it is presumed that she wrote around 35, some of which are lost forever.
Kad sam uzela ovu knjigu u ruke, nisam očekivala ništa od onoga što se zapravo izdogađalo. Prvo zato što sa stražnje strane knjige nisam imala kratak sadržaj, a bila sam prelijena da pogledam na internetu(a i da budem iskrena, primamila me činjenica da ne znam o čemu se radi) ali, da budem iskrena, mislila sam da će biti nešto slično "Plamenim inkvizitorima" i "Kći Lotršćaka" te "Vitezu slavonske ravni" O čovječe, jesam se prevarila. Zbog ove knjige ostala sam budna do 2 ujutro i brisala suze. Zadnji put sam plakala kad sam pročitala "Povratak kralja" Inače nisam puno plačljiva kad su knjige u pitanju.
Uglavnom, Mirjana je lik koji mi se uvukao pod kožu. Nekako me svaka situacija u kojoj se našla na neki neobičan način potresla. Riječi u toj knjizi bile su tako...pune duše. Ovo je knjiga s kojom se, za mene, Zagorka najviše iskazala. Dok sam čitala ovu knjigu, našla sam nekoliko paralela sa stvarima koje su se uistinu dogodile u Zagorkinom životu. Tek sam sada kasnije shvatila da je to njena romantizirana biografija(što god to značilo)
Čitajući ovo djelo, nisam u Mirjani vidjela tek običan, još jedan književni lik. Ne, vidjela sam ženu koja se borila za ono u što vjeruje, premda su ju uporno gazili i obeshrabrivali. Mogla bih sad napisat roman o ovom, ali ne da mi se.
Ovo nije knjiga za one s osjetljivim srcem, za nezahvalne i one koji rado okreću glavu od problema. Nije ni za one koji traže smireni svršetak nakon kojeg ne moraju više razmišljati o protagonistima. Jer, Mirjana ima na svakome koraku. I premda znam da je okosnica Zagorkina (Mirjana u knjizi) djelovanja društveno, aktivističko, feminističko i ostalo, moja vokacija ipak je na drugoj razini. Pitam se koliko je oko nas malih Mirjana koje trpe obiteljsko nasilje i ispaštaju zbog mentalnih bolesti u obitelji? Promatrajući taj surovi svijet iz perspektive napaćenoga djeteta, postaje jasno kako im sa malo dobrote možemo mijenjati život nabolje. Podsjeća nas zašto ne smijemo odbaciti obrazovanje kao ključnu društvenu vrijednost, kao jedino što pruža nadu u bolju budućnost svim Mirjanama (i Mirjanima) ovoga svijeta. Zagorka mi je otvorila put ka najotrovnijim porivima ljudske prirode, a to je nešto što nećete pronaći u udžbenicima iz psihijatrije. Što kada sumnje, ljubomore, škrtost i pohlepa ucrvaju čovjeka do te mjere da iza njega ostaju samo leševi? Ili još gore, kada jedini koji imaju moć u rukama biraju udobnost vlastite pasivnosti, zabijajući time posljednje čavle u njihove ulaštene ljesove? Svima svaka čast na mašti, ali pravi junaci su oni koji prežive vlastite priče…
“Kamen na cesti” znatno se razlikuje od većine Zagorkinih romana, kako zbog pristupa pripovijedanju, tako i zbog pesimističkog tona, ipak dovoljno toga dijeli s njezinim popularnim djelima. Riječ je o političkome naboju koji je zajednički svim njezinim tekstovima te je u prvom redu posredovan putem glavne junakinje, samosvjesne i samostalne žene, glasnogovornice feminističkih stavova. Mirjana se u tom smislu bitno ne razlikuje od Nere, Dorje, Ksenije ili Jadranke, koje, pak, nastanjuju utopijski svijet popularne romance u kojemu je sretan kraj zajamčen. Ipak, “Kamen na cesti” nije ženski roman u smislu trivijalnog i popularnog, već je ženski u smislu feminističkog romana. To je istinit, bolan roman koji govori o položaju djevojke i žene u Austro-ugarskom društvu, koji čini jasnijim stav Marije Jurić Zagorke prema vjeri i ženskom pitanju.
Za one koje interesuje kratak sadržaj, ovo je roman o nesretnom životu jedne žene koja se borila za svoje ideale i spas nalazila u pisanju. Prvi dio knjige govori o njenom djetinjstvu, a drugi dio počinje njenom prisilnom udajom za Mađara te govori o ostatku njenog života. Ovo je jedan od najpotresnijih romana koje sam pročitala i jedini uz koji sam plakala. Vjerovatno je to dijelom zbog saznanja da je Zagorka zaista proživljavala ovakav život, u svoje vrijeme zaista bila samo kamen na cesti, a nama danas, naročito ženama, prava heroina koja nam je ostavila u amanet svoje bezvremenske romane.
Knjiga je jako emotivna i potresna. Emocije te udare od samog početka dok čitaš kako majka konstantno diže ruku na svoje dijete i liječi svoje frustracije na njoj. Sve mi bude jasnije kad shvatim da je to Zagorkina osobna ispovijest i da je ona većinu stvari koje stoje u knjizi, osobno proživljavala. Preporučujem svima knjigu. Svima koji dižu glas protiv nasilja i nepravde, i također svima koji su možda prošli to isto nasilje u obitelji. Strašno je to. Ostavi ožiljak na čovjeku, koji Zagorka jasno stavlja čitatelju do znanja u ovoj knjizi.
"Mala nevesta" uz često vrlo banalan jezik i izlizane fraze tipa "diže pero umesto mača". Ideja je dobra i vrlo smela za svoje vreme, zato dajem trojku, a ne nižu ocenu, uprkos prozaičnom završetku koji je dodatno pokvario utisak.
Marija čitatelje ovog romana neprestano pokušava uvjeriti koliko je njen život jadan, mizeran i koliko je patnji preživjela. Nisam se mogla natjerati da završim knjigu. I da je sve istinito, njezin pristup i njena jadovanja iritantna su. I onda se okrenula k Bogu. Sve je protiv nje, dok ona sebe portretira kao nevinu žrtvu svog zla svijeta. Mariji bi dobro bilo u 21. stoljeću, kad je trend pričati o vlastitim mukama, bile istinite ili ne, na internetu. Uglavnom, nije moj tip romana i nisam uspjela ništa posebnog izvući iz ovog. Ali da, izvrstan feministički roman, prikazuje položaj žena tog vremena, samo je sve preuveličano i glorificirano na način koji jednostavno nije meni simpatičan. Možda sam ja problem.
prvky Zagorkinho životopisu. Zaujímavý pohľad a smutná veštba, taktiež ukážka ako sa jej ako feministke muselo žiť. manželstvo určite opísané z vlastných životných skúseností, manžel Maďar, skúposť jeho aj svokry. smutný odchod z tohto sveta, ktorý sa neskôr ukázal ako Zagorkin vlastný. vo svojom čase nedocenená žena.
This entire review has been hidden because of spoilers.