Rejmond Vilijams je kod nas najpoznatiji po knjizi „Drama od Ibzena do Brehta”, koju je čitao skoro svako ko je spremao neki ispit vezan za istoriju drame. O ovoj, daleko važnijoj knjizi, malo se ovde zna, što je šteta, jer bismo štošta posmatrali drukčije.
Iako nije novina da se odnos sela i grada posmatra kao ključan za oblikovanje ljudskog iskustva, Vilijams tako elegantno i ubedljivo razvija navedene ideje da se čini kao da je od njega sve počelo. Praćenje promena poimanja urbanog i ruralnog kroz istoriju književnosti, kroz izraženu marksističku prizmu, donosi zanimljive uvide kako o istoriji kapitalizma, tako i o menjanju granica koje selo i grad podrazumevaju. Ipak, iako bi to lako moglo da ne bude tako, Vilijamsu polazi za rukom da društvenoistorijski kontekst ne preplavi književne izvore, već da se kroz razmišljanje o sociološkim pojavama dođe do poetički važnih mesta. Bila mi je, na primer, zanimljiva teza kako roman predstavlja zapravo formu „zajednice (sa)znanja” u kojoj je upisan kod za dešifrovanje različitih kulturnih praksi. Istorija romana stoga predstavlja povest promena „saznajnih zajednica”, koje nose sasvim različite kapacitete za shvatanje (društvenih) odnosa. I svašta se tu može pronaći – od one dobro poznate distinckije između grada kao prostora dekadencije i ozdravljujućeg sela, preko toga kako su izolacija i klasni odnosi povezani sa konstituisanjem pejzaža i koncepta „prirodne lepote” (npr. pokroviteljstvo nekog veleposednika 18. veka uslovljava umetničku percepciju njegovih sužnjih umetnika), sve do preplitanja seoskog i gradskog u kontekstu uspostavljanja jednog globalnog ekosistema. Usput Vilijams objašnjava kako je problem zemljoposedništva ključan za englesku istoriju (kao i da je u 18. veku pola obradivog zemljišta u Engleskoj imalo samo 5000 porodica!), analizira društvenu strukturu komšiluka u romanima Džejn Ostin, piše kako je Vordsvort opevao grad pre uobičajene buke radnog dana – ali i pre zagađenja; izdvaja osobenosti Balzakovog, Bodlerovog i Dikensovog (g)rada, ili koncept „zlatnog doba” povezuje sa feudalizmom i „selektivnošću pastorale”. Piše Vilijams i o Džojsu, gde konstatuje da je sam jezik (polifonija grada) saznajna zajednica za sebe – i dok u „Uliksu“ vidi njen klimaks, u „Fineganovom bdenju“ pronalazi njen pad.
Ovo je, svezajedno, veoma važna knjiga, gde, iako su neka tvrđenja mogla da budu razrađenija, u celini predstavljaju dragocen poduhvat dinamičnijeg i celovitijeg sagledavanja književnosti i kulture u celini. S tim u vezi nimalo nije slučajno što je Vilijamsov najbolji učenik upravo Teri Iglton, a obojica su značajno obojili način na koji mislimo kulturu.
Još je više Vilijamsovih posrednih nastavljača – od ekokritike do književne geografije Franka Moretija.