Ova knjiga je nastala na osnovu predavanja koje je Cumtor održao na jednom nemačkom festivalu 2003. godine. Kao takva, ona predstavlja više nego ugodan pregled onoga što arhitektura jeste i što treba da bude, posebno u odnosu na razmišljanje o atmosferi kao estetskoj kategoriji. Atmosfera je samorazumljiv, ali teško objašnjiv arhitektonski kvalitet, koji presudno određuje naš doživljaj nekog prostora. Identitet neke građevine je, osim u njenom fizičkom opisu, zasnovan upravo na tom njenom, atmosferičnom aspektu – koji Cumtor povezuje sa neposrednom, nelinearnom percepcijom okruženja. Atmosfera je, dakle, temeljno interaktivni fenomen, koji Cumtor poredi sa magijom – magijom prostora, odnosno, magijom realnog. Ta neuhvatljivost u uhvatljivosti prostora je nešto što ga i najviše inspiriše.
I zaista, neki doživljaji nas smesta prekriju, uvuku u svoj svet. Neke atmosfere poseduju jaču, neke slabiju auru. Neke se menjaju. A vrhunski arhitekta treba da činjenicu atmosfere uvaži i u projektantskom radu. Kao orijentaciju za ovaj poduhvat, Zumtor razvija sledeće teze:
1) TELO ARHITEKTURE – ovde je, čini se, dosta ideja pozajmljeno od Merlo-Pontija – uz pomoć sopstvenog tela mi sameravamo celokupnu stvarnost, pa i arhitekturu. Takođe, Ji-Fu Tuan je ovu sjajnu ideju razradio znatno elokventnije nekoliko decenija pre Zumtora.
2) KOMPATIBILNOST MATERIJALA – fascinantno je kako jedan isti materijal (drvo, metal, kamen) mogu da daju ogroman broj mogućih arhitektonskih rešenja. Neko ko razmišlja o pravljenju zgrade, mora razmisliti i o dobroj meri, jer đavo se krije u detaljima, pa i atmosfera.
3) ZVUK PROSTORA – enterijeri su uvek zbirke zvukova, čak i kada, naizgled, vlada u njima potpuna tišina. Sve ima neki svoj ton i to nije samo pitagorejska tema, već recimo i Džona Kejdža ili Juhanija Palasme. O tim vezama je isto moglo biti više reči.
4) TEMPERATURA PROSTORA – ne odnosi se samo na temperaturu merenu u celzijusima ili farenhajtima, već na lični dožviljaj materijala u kontekstu toplote – na primer, drvo je kućevnije, udobnije, dok je metal odbojan i hladan.
5) OBJEKTI U OKRUŽENJU – građevina nikad ne postoji sama za sebe – ona je deo pejzaža, predela – sa kojim, hteo to arhitekta ili ne, mora da komunicira.
6) IZMEĐU MIRA I ZAVOĐENJA – arhitektura je, naravno, prostorna umetnost, ali sa vremenskom dimenzijom – kako građevine stare, ali i kako ljudi stare (ili samo provode vreme) u građevini je izuzetno važno. Opet nije spomenut Palasma, a ovde bi mogao i Bašlar, ali pre svega u sledećem delu.
7) TENZIJA IZMEĐU UNUTRAŠNJEG I SPOLJAŠNJEG – e, ovo je prava Bašlarova tema. Cumtor primećuje kako zgrada uvek nešto govori ulici ili trgu na kome se nalazi – kao i da celina građevine predstavljaju i sitnice koje opet sameravamo u odnosu na sopstveno telo – od vrata do svih neprimetnih majušnih predmeta koji čine sastavni deo postojanja nekog objekta.
8) NIVO INTIMNOSTI – opet varijacija na temu – masa zgrade spram sopstvene, lične. A i jasno je, neki prostori su intimniji, prisniji, neki su distancirani. To je isto delokrug atmosfere.
9) SVETLOST – nego šta! Svetlo je par excellance arhitektonski fenomen, a Cumtor ističe da dnevno svetlo doživljava na duhovan način. Formula je jasna: što više dobro vođenog dnevnog svetla, to bolje.
Uz navedene teze, Cumtor navodi i dva dodatka – još jednom ističe značaj okruženja, gde daje mali omaž Handkeovom doživljaju prostora, a nakon toga kaže kako mu je mnogo važnije da se neko seća poljupca pored neke zgrade, nego da ta zgrada završi u istoriji arhitekture. Napisa to Cumtor i dobi Prickera 2009. godine. U istoriji arhitekture je svakako, a verujem i, posredno, usput, u nečijoj emocionalnoj istoriji.
Dodaje samo još i da je u arhitekturi važna koherentnost, kao i dimenzija primene. Opet, ništa novo, sve što je Le Korbizje imao da kaže, tu je, na malom, skicirucnuto.
Sve u svemu, jedan simpatičan, pojednostavljen i neuznesen tekst programskog tipa, koji pre može da se doživi kao pregled sjajnih teza, nego vanserijsko predavanje. Može biti zanimljiv onima koji su, poput mene, autsajderi za ovu oblast.