Rujana Jeger, rođena je kao Rujana Drakulić u Zagrebu, 1968. gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Centru za obrazovanje u kulturi i umjetnosti gdje je stekla zvanje 'suradnika u sredstvima javnog informiranja'. Rujana je 1966. diplomirala arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Odrasla u slobodoumnom, intelektualnom ozračju (ne treba naglašavati da je kći proslavljene Slavenke Drakulić), sa sedam godina znala napamet gotovo čitavi repertoar Beatlesa, na pragu puberteta 'otkidala' na 'Tommy' koji je slučajno gledala na televiziji. Potom je sanjala o karijeri veterinarke, želeći se riješiti ljudi u korist životinja. Tu fazu zamijenila je maštarijama da postane glumica ili pjevačica. Uključila se u ZKM izvodeći performanse u školi i klubovima koji su je formirali - Jabuka, Gjuro i Lapidarij.
Godine 1991. otišla je u Beč, gdje je živjela radeći razne poslove, od prevodilačkih, preko novinarskih do arheoloških. Stalna je kolumnistica u hrvatskom izdanju Cosmopolitana, surađuje u hrvatskom izdanju Ellea, švedskom časopisu Amelia, te bečkom Die Bunte Zeitung. Neumorno piše, a život i služi samo tome da se opiše.
SIM-PI-CA! :) Tko voli domisljate svakodnevne dogodovstine jedne svojeglave i vrckave zene koja progovara o raznoraznim ozbiljnim i neozbiljnim temama bez ustrucavanja.. Moja preporuka!
Ugodno iznenađenje...Moram priznati da kad sam počela čitati prvu priču (knjiga je skup kolumni uz tu i tamo neku kratku priču) pomislila sam " Ne!...još jedna reciklirana Carrie." Srećom, Rujana ima previše inteligencije i sklonosti ironičnosti da bi posve zagiblila u plitku baru meni omraženog chic lit-a. Sviđa mi se kako spaja podatke u svojoj glavi i kako u hrpi slova koja na tren izgledaju kao neurotični dnevnik možemo pronaći nekakvu poruku.
Moram priznati da nisam preveliki ljubitelj proze ispovjednog karaktera...ali ono ispovijednog u detalje. Razvoj društvenih mreža i stalna izloženost svačijoj privatnosti, nekako me je ostavilo ravnodušnom prema ispovijedima, barem u obliku knjiga, mada ima tu i iznimki kao Hotel Zagorje koji me je oduševio kao i Joyce, no njegov je roman nešto malo drukčije.
Ova me knjiga nije oduševila na taj način, nije to jedna od onih knjiga za koje se može reći da mijenja život, ali nije loše napisana, nije površnaJednostavno je dobra i mislim da bi se mogla svidjeti velikom broju ljudi, ne samo određenoj publici... pogotovo za malo odmoriti mozak, a opet ima u njoj poruka nad kojima se može zamisliti.
Sve u svemu, kao jedna ne baš Cosmo djevojka, uživala sam donekle u ovoj hrpi Cosmo članaka i koluma. Mislim da ću potražit još nešto od dotične jer mislim da ima potencijala. Vidjet ćemo.