U tri toma izašle su „Godine koje su pojeli skakavci”, kultno delo posvećeno uspomenama na one „koji nisu bili nevini”. Te zatvorske uspomene (1948-1954) mogao je da napiše, i sve te silne torture da opiše samo veliki pisac. Pekić natenane opisuje dolazak u zatvor, isleđenje na Obilićevom vencu, islednike, provokatore, doušnike, zatvorski kućni red, piše o ljudskoj prirodi, a posebno je uzbudljiv deo koji govori o povesti srpskog zatvorskog društva u doba revolucije.
Borislav Pekić was a Serbian/Montenegrin political activist and writer. He was born in 1930, to a prominent family in Montenegro, at that time part of the Kingdom of Yugoslavia. From 1945 until his immigration to London in 1971, he lived in Belgrade. A staunch anti-communist throughout his life, he was the founding member of the Democratic Party during the post-Tito era and is considered one of the greats of 20th century literature.
Ima zatvorskih ispovesti koliko hoćete, ima autentičnih, razarajućih tomova iz gulaga i mračnih hodnika, zatvorska je literatura prebogata i najčešće fantastična, mada nisam siguran zašto.
No, samo je u Pekićevom slučaju ona lucidna, duhovita, autoironična, multidisciplinarna, vremenski ispresecana, naizgled haotična i svo vreme živa i zapravo pozitivna.
Zbog svog članstva i aktivnosti u gimnazijsko-studentskoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije (u kojoj su bili okupljeni ideološki i vrednosni protivnici nove komunističke vlasti... koliko sam shvatio to je bila elitističko-snobovska skupina mladih hipstera uzvrele krvi iz Kruga dvojke koja se opasno približila terorizmu i špijunaži) mladi Borislav Pekić je, po treći put u životu, uhapšen i nakon uobičajenih procedura osuđen, isprva na deset, a posle na petnaest godina robije sa prisilnim radom. Odrobijao je pet godina u zatvorima u Mitrovici i Nišu nakon čega je pušten na "slobodu" naše lepe SFRJ.
Nekoliko decenija nakon ovoga, tokom.osamdesetih godina minulog veka, Pekić piše svojevrsne memoare "Godine koje su pojeli skakavci" u kojima opisuje ovaj period svog života. Prvi deo se bavi hapšenjem i boravkom u istražnom zatvoru.
Dosta je gorčine u ovoj knjizi. Čak i kada želi da bude duhovit i ciničan Pekić lako sklizne u zajedljivost. Sasvim opravdano, ukrali su mu bitne godine života... Mračno delo, na trenutke naporno i dosadnjikavo. Praviću veću pauzu pre nego što počnem da čitam drugi deo.
Odlična! Kombinacija ispovesti sa antropološkim analizama zatvorskog života, paralelne civilizacije koja je regulisana posebnim unutrašnjim društvenim pravilima.
Priznajem da sam očekivao drugačiji roman, pa mi je trebalo malo vremena da se naviknem na Pekićev stil. Zamišljao sam klasičan opis života u zatvoru, ali Pekić taj period prikazuje na potpuno drugačiji način, kroz humor, metafore i anegdote, umesto kroz suvoparno hronološko pripovedanje.
Baš zbog toga mi je trebalo malo strpljenja da uđem u ritam knjige, ali kada sam se navikao na taj pristup, počeo sam da cenim koliko je zapravo originalan. Videću da li će mi se ovaj stil dopasti i u narednim knjigama serijala, za sada sam pomalo podeljenih osećanja, ali svakako zainteresovan da nastavim.
Sve u svemu, zanimljiva knjiga o jednom anti-komunisti u vreme kada je komunizam bio najjači, ispričana iz zatvora, tačnije, zasad još uvek iz perioda istrage. Pekić uspeva da ozbiljnu i tešku temu prikaže na način koji nije patetičan niti mračan, već pun oštroumnosti i ironije.
Klasican Pekic :) Dosta filozofije zatvora, kao i u Zlatnom Runu, vreme nema pravolinijsku dimenziju. Ne ocekujte pravolinijsku pricu. Vise su zapazanja i introspekcija. Covek je i od vremena u zatvoru uspeo da napravi pricu. Tako da skakavci nisu skroz pojeli te godine.