You may have probably seen or read Rurouni Kenshin and enjoyed the experience. The material has so much fictitious techniques and over-stylized moves, giving it a ridiculous cinematic appeal. Shigurui is a much gorier and way more mature version of Rurouni Kenshin. It has the techniques, forbidden swords, and grotesque-looking characters plus blood, sex, weird faces and heaps of intestines. Yamaguchi's art is twisted and creepy af.
The story barely stands on its own, just managing to be there as a convenient device to execute all the violence that happens in the book. So do not expect any depth in the story, Shigurui is full mindless fun and gore entertainment.
For we are small and fragile creatures... and fear alone is enough to cause the death of a man.
Ovaj tankobon počinje legendom o Kamenu koji plače (ili kako god biste preveli Crying Stone), odnosno božjim međama. Kratko bih se osvrnula na ovo. Vrlo je moguće da pojma nemam o čemu se ovde radi, pa neka me neko ispravi. Religiozna nisam. Po predanju, "međe" su tu da bi nas čuvale od zlih duhova, ali nigde ne piše i od ovozemaljskih. Naivni ljudi stalno misle da će ih neka viša sila sačuvati od zla koje hodi među njima. Kobajagi "zaposednuti" samuraj otima iz utrobe žene bebu i odnosi je, a ženu verovatno ostavlja mrtvu tu pored "svete stene", usred šume. Toliko o zaštiti. Toliko o ženama i njihovoj ulozi u ovom društvu. I šišarku su više cenili, pa i jbni kamen koji stoji tako nasred puta. I da se razumemo, nisam neka feministkinja (čak mi često na živce ide zalaganje za rodno osetljiv jezik, kao da to A na kraju imenice rešava sve probleme žena ovog sveta). Isto ovako bih zastupala bilo koju tlačenu osobu. Mislim da nam i sam autor želi nešto poručiti tablom ispod:
Genijalno je kako sa "svete stene/kamena" skačemo na snošaj dve budale, koje će nakon muških prostitutki (koje su unakazili, jer tako oni "vole") otići do obližnjeg hrama da se malo "pročiste". Nema potrebe ovde više išta dodati.
Dobro, biće i kratkog okršaja, jer su naši momci (Fujiki i Irako) stasali u prave razbojnike, mislim samuraje koji slepo izvršavaju naredbe ludog gazde, jer - it is impossible for a human being to be able to walk seven cho after receiving a mortal sword wound. However, it is even more impossible for a samurai to flatly say 'no' to his lord.
Možda je bitno pomenuti ovde i prvi znak male pažnje i pomoći koju će Fujiki ukazati Seigenu. Gospode, kao da je dati vode čoveku kome nije dobro isto što i staviti srce na dlan. Tako to izgleda ovde. Neka čudna sado-mazo veza. Slična onoj između Griffitha i Gutsa. Valjda ih zato i volimo. Svi smo mi pomalo i sadisti i mazohisti.
Vrlo mi je zanimljivo i što autor Iku prikazuje skroz bezlično na većini stranica u ovom tankobonu. Iznenađujuće mi nije, jer je žena i kao takva je potpuno nebitna. Isto tako primetićete da na mnogim tablama likovi najednom neće imati oči. Par razloga mi pada na pamet za sve ovo: - autor hoće da nam kaže da su glupi kreteni bez svog 'ja' koji slepo izvršavaju naredbe svog oca ili gospodara, - likove obuzima snažno osećanje besa ili neko drugo jako osećanje koje ih potpuno zaslepi i spreči da stvari vide onakvim kakve jesu, - njihove oči, lik, pa i sami oni, nisu uošte bitni za neku širu sliku, zemlja bez njih stati neće, - ako neko nema lice, lakše ga je poistovetiti s bubašvabom, raskomadati, ugnječiti, ubiti.
Dosta ćemo u ovom tankobonu saznati o Iku. Kao što naslutih, imaće ona ovde još neku ulogu, a ne samo onu potlačene konkubine umobolnog krvoločnog matorog Iwamotoa.
U ovom tankobonu ćemo se informisati malo i o Irakoovom detinjsktvu, kao i dokle sežu njegove ambicije.
Nismo daleko odmakli s pričom, a već vidimo koliko su svi marionete nekih tuđih smicalica, odluka i političkih igara. Retko ko ovde odlučuje o svojoj sudbini iako mu se ne čini tako. Pogledati table ispod.
Možda nam se do 15. tankobona otkrije čija to ruka vuče nevidljive i neraskidive(?) konce koji su umršeni oko svih aktera.
How high... will my blade rise... or, maybe, just maybe, how low it will get them all. 😎
This books are a huge source of frustration for me. I absolutely love the covers and art style, but I have no clue what's happening 90% of the time. The gore and homoeroticism are great, but it would be even better if I could tell who is who and what's happening when. I admit that I may be a bit dumb and bad at recognizing faces but still, I feel like it wouldn't hurt to make the timeline a bit clearer
Often this story is difficult to follow. The similar way some characters are drawn doesn't help me identify them. Still, I push on. There's some fun stuff here, among the chaos.
O la historia se está poniendo particularmente críptica (y tétricamente machista), o la traducción es un gol en contra (y las "aclaraciones" no ayudan...) Igual, la premisa y el estilo gorn me siguen llamando la atención, un par más de tomos le apuesto.