Prizing ideas above all else, radical thinker Baruch Spinoza left little behind in the way of personal facts and furnishings. But what of the tug of necessity, the urgings of the flesh, to which this genius philosopher (and grinder of lenses) might have been no more immune than the next man-or the next character, as Baruch Spinoza becomes in this intriguing novel by the remarkable young Macedonian author Goce Smilevski.
Smilevski's novel brings the thinker Spinoza, all inner life, into conversation with the outer, all-too-real facts of his life and his day--from his connection to the Jewish community of Amsterdam, his excommunication in 1656, and the emergence of his philosophical system to his troubling feelings for his fourteen-year-old Latin teacher Clara Maria van den Enden and later his disciple Johannes Casearius. From this conversation there emerges a compelling and complex portrait of the life of an idea--and of a man who tries to live that idea.
Goce Smilevski (b.1975) was born in Skopje, Macedonia. He was educated at the Sts Kiril and Metodij University in Skopje, at Charles University in Prague and at the Central European University in Budapest. He is the author of the novels The Planet of Inexperience, Conversation with Spinoza and Sigmund Freud’s Sister. He won Macedonian Novel of the Year Award in 2003 for Conversation with Spinoza. In 2006, he was also awarded the Central European Initiative Fellowship for young European authors.
Ау каква книга и не ми се верува дека не сум ја прочитала досега! Прекрасна книга, прекрасна. Од начинот на којшто е напишана, до темите кои се опфатени, до самиот подвиг да се влезе во умот на Спиноза, макар и замислено. Колку прекрасни концепти за животот, односите со другите луѓе, борбата помеѓу разумот и срцето, односно сетилата. Осаменоста, но и во голем дел одбранбените механизми кои ги создаваме за да се заштитиме, а тие само нè отуѓуваат. Последново можеби не е толку директно напишано, но јас добив такво чувство. Прекрасна книга. Дури и да не сте голем љубител на филозофија, дефинитивно треба да ја прочитате книгава!
Upliv u nepoznato često zna da bude praćen razočaranjima, sa moje tačke gledišta i kroz pređašnja iskustva, daleko više nego oduševljenjima. Iz te perspektive Goce Smilevski predstavlja i upliv u nepoznati književni svet, ali istovremeno i jedno veoma pozitivno iznenađenje, bar kada je reč o knjizi Razgovor sa Spinozom. Knjiga je zamišljena veoma intimno, kada je u pitanju sam čitalac, zato što je autor zamislio da razgovar sa Spinozom vodi upravo osoba koja čita. To je postignuto na taj način što je ostavljeno prazno mesto gde može da se upiše ime, s može i da se zamisli da piše vlastito ime čitaoca (kao što sam i sam uradio, naprosto mi je bilo žao da pišem po knjizi 🙂) tako da se Spinoza obraća Miroslavu, Marku, Ivani ili bilo kome ko čita delo. Na taj način malo podseća na Pavića, ali opet drugačiji je stil pisanja, kao i tematika kojom se autor bavi. Delo je kombinacija filozofije (koja nije opterećujuća, šablonskog copy paste formata, već u duhu toka radnje), biografije, religioznog promišljanja, rekao bih i samog autora i laganog ljubavnog dela. Neobično i veoma interesantno.
"Zar je to važno, Spinoza, zar je važno što su te radnje prolazne: zašto da se sopstvena prolaznost provede u razmišljanju o večnim stvarima (koje su i tako večne), a u propuštanju prolaznih stvari, onih za koje je potrebna krajnja pažnja da bi bile primećene, budući da se rađaju i umiru iz trenutka u trenutak, (...) zašto da se uzalud ustremljuješ ka večnom i beskonačnom, kada bi mogao, iako to traje samo trenutak, da doživiš pulsiranje onoga ograničenog i prolaznog?"
Kroz odnos Spinoze i Klare Marije prožimaju se i ideali o večnim idejama i metafizici, sa prolaznošću i ograničenim elementima misli i čovečijeg života. Koja je razlika između tela i misli odnosno čovečijeg duha? Da li se kroz duh kao metafizički i beskonačan element čoveka nastavlja i nadograđuje misao samog čoveka, da li dolazi do napretka ili je i život misli ograničen jedino na ono što je putem teksta ostavljeno generacijama? Kroz ideale Spinozine misli autor nas lagano vodi kroz njegovu biografiju, ali i na zanimljiv način opisanu Evropu 17. veka. Lepo su opisani običaji tog doba, kultura, prisutne slobode, inkvizicija, zabrane i zablude. Fiktivno je opisan i mogući razlog za ekskomunikaciju Spinoze iz hebrejske zajednice, koji u istoriji nigde ne može da sigurnošću da se pronađe. Dakle ovo je kombinacija i fikcije i istorije povezane sa biografijom slavnog filozofa. A samoća kojoj Spinoza teži predstavlja samog autora, odnosno predstavlja izvor koji autoru dariva reči, koji ga čini piscem. Veoma zanimljivo delo, napisano avangardno, ali istovremeno i u skladu sa utvrđenim književnim pravilima uz obilje elemenata za saznavanje i neizmerno uživanje. Nadam se da od Gocea dolazi još ovakvih tekstova.
"...osam dana nakon rođenja dobio sam ime Bento, a kasnije su me zvali i Baruh i Benediktus, a sva tri imena imala su isto značenje- blagosloven, iako bi mom životu možda više odgovaralo moje prezime, koje je dolazilo od portugalske reči espinosa- trn. Biti blagosloven trn, ili blagosloven među trnjem, blagosloviti trnje ili, pak, blagoslovenog baciti u trnje."
Истинско предизвикателство си е романът-паяжина на Гоце Смилевски. Според писателя паяжината се отличава от лабиринта по това, че при нея откъдето и да тръгнеш, може да достигнеш до всякъде. Тук трудно ще намерите традиционната структура на едно художествено произведения – експозиция, завръзка, кулминация и развръзка. И ако все пак откриете техни елементи, ще се изненадате като ги срещнете два пъти. Следвайки развитието на философските възгледи на Спиноза, романът пресъздава живота му два пъти. Отначало първолично от младия Спиноза като представител на homo intellectialis, по-късно от възрастния вече homo sentimentalis.
Запомнящи се усещания, хармониращи с развитието на философските идеи на Спиноза, тихото, ненатрапващо се преклонение на автора пред живота и самотата му.
Ето така се оплетох в паяжината на този роман.
„Ето затова Спиноза.“ – ще отговори, ако го попитате, писателят.
Jak na pierwszy kontakt z literaturą macedońską - rewelacja! Bardzo dobra książka. GS odżegnuje się od postmodernizmu, starając się dowieść, że napisał powieść 'romantyczną'... To czemu dorzuca "smaczki", jakich nie powstydziłby się jakikolwiek pisarz oklejony łatką "POST"? Ale nie zamierzam komukolwiek psuć lektury - spojlerów nie będzie! Ułomności (nieliczne) nikną wobec bardzo spójnej narracji i niezwykle ciekawej fabuły. Ciekawa i mądra opowieść.
Felsefesini ve panteist evren/doğa-tanrı görüşünü kendime yakın bulduğum Spinoza'nın hayatının, duygularının ve felsefesinin düşünsel (homo intellectualis) ve duygusal (homo sentimentalis) olmak üzere farklı bakış açıları ile iki kısımda yaratıcı bir üçlü sohbet şeklinde kurgulanmış biyografik bir roman olan, genç yetenek Smilevski'nin bu eserini beğeni ile altını çizerek okudum.
Kitaba başladıktan kısa süre sonra yıllar önce okumuş olduğum Spinoza'nın Etika'sını raftan indirip tekrar gözden geçirmenin yararlı olacağını düşündüm ve bu tekrar okumanın fazlasıyla yararını gördüm.
Değerlendirmemi beş yıldız olarak yapmama rağmen yazarın, Spinoza'nın bu konularda hakkında çok şey bilinmeyen ve kesinliği olmayan biseksüel ve nekrofilik duygular taşıdığını öne çıkarmasını pek hoş ve adil bulmadığımı da belirtmeliyim. Bunu yazarın, kitabın sonundaki "Sonuç Yerine: Neden Spinoza" bölümünde ifade ettiği üzere kendi bakış açısına ve bir bakıma ilgiyi artırmak amaçlı oyun oynama özgürlüğüne veriyor ve puan kırmıyorum ;)
“Разговор със Спиноза” е постмодерен роман-паяжина, който оплита читателя от първата до последната страница. Границата между героя, който разговаря със Спиноза, и читателя е размита. Смилевски ти позволява да се включиш в разговора – там, където Спиноза се обръща към героя по име, има празни точки. Мястото за твоето име. И така романът не е написан веднъж – от Гоце Смилевски. Той се създава, променя и развива всеки път, когато още един читател се оплита в мрежите му.
На пръв поглед идеята е простичка – да се проследи биографията на известния философ Барух Спиноза. В първата половина на романа Смилевски рисува сериозния и рационален Спиноза. Философът преживява редица катаклизми: майка му и брат му умират, отлъчен е от еврейската общност, напуска младата Клара Мария и гони ученика си Йоан Казеариус, за да се оттърси от чувствата, които могат да попречат на развитието на философията му. И някак си изглежда, че нищо от това не му повлиява. Спиноза разказва за тези събития без емоция и без чувство сякаш са се случили другиму.
Втората половина на романа е съвсем различна. Докато в първата Спиноза мисли, във втората той чувства. Смъртта на майка му оставя сериозен белег върху по-нататъшния му живот. Отлъчването му от еврейската общност го довежда до пълна изолация и болезнена самота. Привързаността му към Клара Мария и Йоан Казеариус го карат да се съмнява в рационалното си решение да се откаже от сантименталността в името на разума:
The last part of the novel, that actually isn't the novel, just a postscriptum where the author explains why he chose Spinoza as main character of his novel pretty much compensated the bland first part and the less bland and more poetic second part. Call me a prude, but I'm not a fan when a writer oversexualizes a character's life (especially if s/he is/was REAL) - here Smilevski turns poor Spinoza into a necrophiliac (gross!) and into a latent gay (in my opinion, a bit over the top). Yes, I know, when not much is known about a person, one can imagine millions of lives of him/her, but still...the oversexualization, I just can't.
Also, I didn't like how Smilevski incorporated parts of Spinoza's philosophy into the dialogues - it felt so dull and lazy, as if he just took the original text of Spinoza's Ethics and put it into the philosopher's mouth every time he opened it. Still, despite these totally subjective remarks of mine, I think the novel is technically very original - Smilevski structured it as a conversation between the reader and Spinoza (you could write in your name on a line intended for the reader's name). So I guess if it weren't for his technical innovation, I would give the book 2 stars.
Un libro coraggioso e sperimentale per certi versi. Coraggioso perché tratta di un personaggio quasi mitico della filosofia e del pensiero occidentale ricostruendo con la fantasia i tratti della sua personalità da alcuni eventi della sua vita. Per alcuni potrebbe sembrare un'operazione quasi sacrilega, per altri liberatoria e foriera di libertà innanzitutto intellettuali. E si tratta di una libertà di cui abbiamo estremamente bisogno nel mondo omologato sin nel pensiero che le previsioni algiritmiche del mercato ci dipingono davanti agli occhi. Sperimentale (almeno in parte) perché sceglie come espediente narrativo quello del dialogo tra il personaggio e lo scrittore in un rimando immaginario tra passato e presente o in una dimensione senza tempo che chiede sin dal principio del romanzo una forte immersione nella finzione poetica. Un romanzo molto pensato e costruito, la cui costruzione in alcuni momenti pare emergere al di sotto della narrazione e svelare il meccanismo della messa on scena rendendola più rigida e meno naturale.
È un romanzo? No È una biografia? No È un saggio? No È una “appropriazione”culturale? Probabilmente sì Il problema è che non so come definire una conversazione immaginaria tra uno scrittore e un filosofo (di 4 secoli prima), in cui il primo reinventa il secondo a suo piacimento, attribuendogli paure, sogni, frustrazioni, ma anche immaginandone la vita quotidiana, coinvolgendolo in dialoghi mai avvenuti, spingendolo verso amori bisessuali ma platonici…
A pensare male si fa peccato, ma viene la tentazione di chiedersi se non siamo di fronte a qualcuno che usa la scrittura ( e un personaggio famoso) per guardarsi allo specchio e provare a risolvere i suoi, di problemi!
Alla fine del libro, l’autore aggiunge pure qualche pagina dal titolo “al posto di una prefazione” (sic). Ecco, se invece di fare l’originale anche in questo, avesse veramente scritto le stesse cose in una prefazione, avrei sicuramente letto il libro con occhi diversi, tenendo in debito conto le sue spiegazioni. Però, in tutta probabilità, non sarei mai riuscito a leggerlo fino in fondo.
Premesse buone, intenzioni discrete, svolgimento altalenante e conclusione confusa. Non è semplice cercare di tradurre le algide dimostrazioni more geometrico in un linguaggio da romanzo; qualche volta l'operazione è riuscita, come quando ci si chiede insistentemente cosa si possa conoscere con i sensi; altre volte il tentativo risulta artificioso. Poi mi sembra fuori luogo la ripetizione costante di improbabili immagini sessuali, addirittura uno Spinoza che sogna di avere un rapporto con un suo allievo...Non ci siamo! 3 stelle e non di meno solo per rispetto di Spinoza
Kitap hakkında şunun diyebilirim. İlk yarısı okuyunca tam olarak anlamıyorsunuz ama ikinci kısımda aynı olayları farklı bakış açısı ile okuyunca ne demek istediğini anlayabiliyorsunuz.
Kitap kendini okuturken içinden kendiniz için etkileyici bir kaç cümle de çıkartabiliyorsunuz.
Benim için bu kitap ortalama üstü bir değere sahip oldu. Kitaptan öğrendiğim diğer konular ise yahudilik ile ilgili terimler kutsal kitap isimler vs vs. Yeni kelimeler yeni şeyler öğrenmek bir kitaptan edinmek istediğim en önemli şeylerden biridir.
Bu kitap benim gelişimime katkı sağladığı için teşekkür ediyorum.
"...во делото нема иронија, дистанца и цинизам, три главни точки, проповедани од толкувачите на модерната, на која ова дело секако не и припаѓа. Ова е најзадоцнетото дело на, од нашево умно време, презрениот романтизам. Овде сентименталноста и е спротивставена на рационалноста. " - од поговорот на Смилевски.
"Writing itself is an act of solitude. Or perhaps a need to overcome solitude. A need for conversation. Hence these conversations. Hence this Conversation with Spinoza. Hence Spinoza."
Heel meeslepend geschreven, visie van Spinoza mooi verwerkt in zijn eigen reflecties op zijn leven. Hierdoor ga je zijn theorie goed begrijpen en word je er toegankelijk in meegenomen.
Книгата е наречена от автора роман–паяжина и е структорирана по доста странен начин. Това наистина е един разговор със Спиноза, но не между автора и философа, а между читателя и Спиноза, говорите си, Гоце ти е избрал репликите и те вкарва в книгата. Интересен е този начин на писане и на четене разбира се, видно е че авторa има сериозни познания по темата и не е подходил лековато към нещата, а винаги е приятнo когато четеш нещо от интелигентен писател. В романа се запознаваме с човека Спиноза, влизаме в най–личното му пространство и изживяваме заедно с него самотата и тъгата, които го сграбчват още само на 6 години и не го напускат до края на живота му...http://maniavania.wordpress.com/2014/...
Rede en hartstocht. Zo zou je 'Het web van Spinoza' kunnen samenvatten. Naar analogie met de dualiteit in Spinoza's 'Ethica'. Maar een web telt meer draden. Het zijn in dit geval de kleine draadjes die het verhaal iets bijzonders meegeven. Fijne details die je pas achteraf ontdekt. Nadat Smilevski heeft verteld waarom hij een boek over Spinoza schrijft. Jammer misschien. Of net niet. Ik weet het niet, maar soms bleken de draden van het web plots te breken. En verloor ik even de leeslust. Een andere keer bleef het web aan me kleven. Dan wilde ik de draad eindeloos volgen. Hmm, rede en hartstocht. Ik vermoed dat Smilevski hier een vernuftig spel met me heeft gespeeld...
Conversation with Spinoza contains the original narrative. Portions of the text are interspersed between the three POVs: narrator-observer who reported the events as a spectator; narrator-interlocutor, who turns directly to Spinoza; and the narrator-Spinoza, who replies to the reader. Smilevski the intended to write "beautiful book"; a tribute to the philosopher. It came, how it came out. The book is mostly melancholic and difficult to understand for someone who has not studied the philosophy of Spinoza. Perhaps because the author has posted afterword, explaining both the design "Conversations with Spinoza", as the content of the book.