Govor o poeziji Branka Miljkovića, pesnika koji je čitav svoj pesnički izraz organizovao okolo onoga što se „u dnu pesme krije“, praktično je nesvodiv na ispis na zadnjoj korici priređenog izbora iz njegove poezije. Miljković se, kao što je poznato, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka afirmisao kao jedan od najistaknutijih predstavnika novog pesništva, a njegovi filozofemski pesnički iskazi, formalno i versifikacijski vrsno udešeni, zvučnost njegove melodije i simboličnost onoga što je stalo u nju smeštaju na presek neosimbolističkih i nadrealističkih kretanja u jeziku.
Mnogo je razloga zbog kojih je pesniku koji je u građenju pesme zahvatao iz mitskih i folklornih slojeva, i filtrirao misaonost u aperturi visoke lirike, lako odrediti mesto u kanonu nacionalnog i jugoslovenskog pesništva, i smatrati takvo određenje objektivnim. A paralelno sa objektivnim, njegovo pesništvo i danas ima – možda i snažnije – sasvim subjektivno mesto u čitalačkim razvojima i doživljajima sada već nekoliko generacija: Branko Miljković je, rečju, jedan od najcitiranijih srpskih pesnika, a njegovi stihovi danas nadilaze karakter lirskog i upotrebljavaju se kao gnomski izrazi.
Branko Miljković was an iconic Serbian poet. He was best known across Yugoslavia and the Soviet bloc for his influential writings. He died prematurely in 1961 at the age of 27, found hanging from a tree in Zagreb. This controversial incident was officially recorded as a suicide. In his one-line poem "Epitaph," he writes "Ubi me prejaka reč" ("I was killed by too strong a word") almost sensing his premature end of life.
Ne mogu da dam ocenu ovom izboru ili čak celoj zbirci Vatra i ništa, jer me je nažalost ovog puta čitanje toliko malo pogodilo. Da, ima sjajnih stihova, da, ali... Branko Miljković je pre svega pesnik koji je interpolirao filozofiju presokratovaca u svoje pesme i u tim filozofskim momentima je i najjači naročito zato što je poput Talesa, Anaksimandra, Anaksimena i posebno Heraklita izuzetno sažet, neki bi rekli efektan (ali koristiću "sažet" jer ima onaj stih kako je u plamenu sve sažeto) sa svojim kratkim stihovima, ali razočaralo me je što na planu slika i na samom jeziku nije na mene ostavio utisak koji je ostavio pre desetak godina.
Sve te prigodne pesme, soneti, nekrolozi malo su mi bili tromi, sve dok ne vidim da je po jedan ili dva stiha iz neke tako slabije prigodne pesme postao fraza u svakodnevnom govoru.
I, da, definitivno ptice i feniksi su me ovog puta definitivno iznervirali. Pitam se kakvu bi poeziju pisao Branko da nije studiro filozofiju i čitao Grčke mitove, već da je odrastao na Tolkinu na primer: verovatno bi sve vrvelo od elfova, magičnog prstenja i Mearasa (kraljeva svih konja).
Između 3 i 5. Tri bi bila uvreda za pedesetak izuzetnih stihova, a 5 bi bila uvreda za moj osećaj da celokupno delo (za mene u ovom trenutku) ipak nije cream of the crop.
princ pesnika nenadmašiv... od "uzalud je budim" pa preko svih ciklusa pesama...
i sad dva 💎:
"Epitaf: Ubi me prejaka reč"
"Spavači: Budan ja kradem ono što oni sanjaju"
ne zaboravite da pročitate i rekvijum... i mislim, sve ostalo, baladu, utvu zlatokrilu, ariljskog andjela isto, i da, poeziju će svi pisati... jer jbg isto je pevati i umirati
Gde si osim u mojoj pesmi divna Euridiko? Prezrela si svaki oblik pojavljivanja o sliko moga crnoga grada i izgubljenoga cilja. Svuda u svetu užasna ljubav vlada. Na horizontu se ukazuju kao poslednja nada Oblaci puni ptica i budućeg bilja.