,,Što sam više čitala to sam manje znala. Nitko nije bio posve nevin, nitko nije bio posve kriv; Ni kardinali, ni biskupi, ni pape, ni crkva, ni Vatikan. Ni komunisti."
Pre svega moram istaknuti ogromno razočarenje što sam tek sada uspeo da otkrijem ovu autorku i isto tako istaknem ogromno oduševljenje što sam je ipak na kraju i otkrio. Jer čitati ovakvu knjigu, zaista je vredelo čekanja.
Stil i način na koji je pisala Daša Drndić su me na monete podsetili na eseje koje je tako davno pisala i sama Džoan Didion, u kojima dominira jasnoća izraza, vešto baratanje činjenicama, skupine naizgled ne tako bitnih informacija i trivije o ljudima, koji na kraju dobija svoju ulogu i jasne obrise u onome što autorka stvara.
Daša piše o sebi, svom poreklu, ljudima, svojoj zemlji, rasparčanoj domovini, ali i svojoj novoj "domovini", mnogo "ljubaznijoj", mnogog "naprednijoj", toliko naprednoj da su se pomalo izgubili usled tolike naprednosti.
U knjizi se Daša ne libi da kaže neke stvari koje bi se lako prećutale, lomeći u paramparčad izbledelu sliku o obećanoj zemlji, tako bliskoj a opet tako dalekoj i stranoj, nudeći sam suštinu i realnost.
Svakako da je kritika upućena zemlji domaćinu koja te je primila po malo arogantna, jer niko ne voli nezahvalnog i nesrećnog gosta, nesreća je odlika nezadovoljstva, a to je uvreda i zloupotreba gostoprimsta. Ali kakvo je to gostoprimstvo u kojem te smatraju varvarom i stranim telom pa te moraju učiti da moraš biti čist i moraš prati zube, jer smrad smeta čoveku. Jedno je tvrdoglavo odbijanje i prihvatanje kulture i vrednosti koje postoje i koje ta država baštine a nešto sasvim drugo je kada te država smatra nesposobnim poluprimitivnim bićem kojeg je prihvatila iz žalosti zarad osećanja neke jeftine dobrote, poput nekakvog novog Samarićanina.
Kao neko ko voli da čita i prikuplja razna znanja iz sfere istorije, najriskantnije nauke na Balkanu, saznanja koje je Daša Drndić prikupila tokom svog boravka u Torontu i potom iznela u svojoj knjizi su svakako bila neverovatno otkrovenje, dokazujući time da je ona zaista bila jedno retko biće koje je na ovim prostorima uspela da ostane čovek, pardon žena, nepristrasna u svojoj nameri, odbijajući da se svrsta među dobro čuvene naše i njine.
Na kraju ostajem zapitan, kakva nam to čudna vremena dolaze, kada danas, ponovo moramo da vodimo već vođene bitke, da li se to neki dobro znani, stari duhovi prošlosti ponovo bude ili su ipak one davno izvojevane pobede bile laž.
Na kraju, mogu samo napisati ainisi va la vie, što bi možda francuzi rekli, a složili bi se sa njima i kanađani, makar oni iz Kvebeka, jer oni sigurno razumeju francuski.
5/5 ✨