Nisam mogao da se setim prvoga dana kada sam se zaposlio u radionici, ali sam zapamtio da mi je u početku sve izgledalo uredno, disciplinovano i strogo, i mirno u tom nekakvom redu, da bih se kasnije dobro upoznao i srodio sa tim, nikako ne i zavoleo, ali navikao sigurno, i onda shvatio da je to, u stvari, jedan veliki nered, koji se ne može videti odmah, i koji se krije. Taj veliki skriveni nered sam kasnije primećivao i na drugim mestima. I ono u šta sam siguran, s njim sam se sasvim saživeo. (Iz predgovora ovom izdanju) Ovim romanom Srđan Valjarević otpočinje svoje književno putovanje ne samo po beogradskim periferijama i opustošenom podneblju devedesetih, nego i po sopstvenoj prošlosti, tražeći odgovore na pitanja o neprilagođenosti cele generacije mladih kojoj je pripadao. Bilo da budan sanja ili da igra fudbal, da zarađuje na nekom od povremenih poslova ili čita Kamijevog Stranca, da luta gradskim ulicama ili sedi u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira, da gluvari sa svojim vršnjacima ili se zanosi devojkama koje sve odreda zove Lidija, glavni junak Jakob, piščev alter-ego, ispisaće oporu hroniku odrastanja u svetu lišenom iluzija, iskreno i nepretenciozno. „Rodno mesto svih Valjarevićevih proza jer je već u njemu vidljivo sve ono što će ovog apartnog pisca učiniti toliko voljenim.“ – Teofil Pančić „Prva knjiga Srđana Valjarevića je roman-mozaik, kaleidoskopska slika sveta viđenog očima mladića koji je ostao dete.“ – Flavio Rigonat
Srđan Valjarević, popularni savremeni srpski književnik, rođen je u Beogradu. Objavio je više romana i knjiga poezije i proze.
List na korici hleba (1990) Džo Frejzer i 49 pesama (1992) Ljudi za stolom (1994) Zimski dnevnik (1995) Džo Frejzer i 49 (+24) pesama (1996) Dnevnik druge zime (2005) Komo (2006)
Apsolutno genijalno, pretvaranje Valjarevića u pisca, jedna mala, intimna studija o transformaciji. Od naivnog odmetnika do pisca. Sjajno, ako se mene pita, bolje od Koma.
Detalji. Zapravo isečci. Sivi grad. Oči kao izduvane fudbalske lopte. Minijature o svetu džepova. Tablete za smirenje, dva puta po dve. Mleko. Mnogo mleka. Kao u Paklenoj pomorandži. Gledanje poletanja na aerodromu i pokupljen boks Kamela. Lidije. Ulični psi. Jak vetar u februaru. Letnja sparina.
Tekst je u savršenom kontrastu sa hipster fensi kamping letovanjem na kom sam ga pročitao. Šta mari. Nama koji smo čitali zimske dnevnike i italijanska jezera odmah po izlasku, delili ih i bili ponosni na autora kog imamo, se valjda prašta. Ta i on je u međuvremenu potpisao sa velikim izdavačem i počeo da gostuje po svakojakim podkastima :)
Tekst je kao prvi albumi bendova koji su tek sa drugim i kasnijim postali slavni, pa ih je reizdanje opet osvetlilo i pokazalo da su veliki umetnici najveći na početku kad su sirovi, prljavi i lični. Nije mi se završavao tekst. Treba mi zauvek. Ovakav način pisanja.
Ovu knjigu želiš da čitaš pred spavanje. Ovu knjigu voliš da čitaš ujutru na terasi. Ova knjiga je za svaki dan. Ova knjiga je za poneti. Ova knjiga je za sebično je zagrliti. Ovu knjigu ne želiš nikad da pročitaš. Ovu knjigu bi voleo da si napisao. Ova knjiga je najbolji drugar. Ova knjiga je sve.
Znate da ne stavljam knjige cesto na dnf, ali morala sam da vas obavestim o utiscima s obzirom na to da su mi dnevnik druge zime i komo bili divni i hvalila sam ih na sva usta. Ocekivala sam isto od ostalih Valjarevicevih knjiga i nisam dobila to. Drugaciji stil, kao druga osoba da je pisala, kome se Fric i Dobrila nisu dopali, nece ni ovo. Jedva sam citala, pokusavala, ali nismo kliknule.
Nekako ispade da sam poslednju od svih Valjarevićevih knjiga pročitao njegovu prvu. I siguran sam da je on već tada spoznao i razumeo da je, ukoliko pišeš o sebi i svojim doživljajima, neophodno mitologizirati ih. Otuda motivi koji će se provlačiti nadalje - mašinbravarska radionica, skitanje ulicama grada, alkohol - dovoljno bliski glavnom junaku i dovoljno udaljeni da bi bili univerzalni. Spojeno sa izuzetnim smislom za opažanje detalja, što u prirodi oko sebe, što na ljudima, gde postaju bliski karakternim opisima, a sve zajedno izabrano iz karakterističnog emotivnog stanja (nikada eksplicitno prikazanog) predstavlja pun pogodatak i jedan jedinstveni glas u moru današnje savremene literature. Jedinstven, iskren i potpuno fiktivan :)
Када прочитам роман сличан овом, помислим: Треба читати само класике и крај. Алиииии... Не желим да будем искључива. То што ми се Ваљаревићев стил уопште не допада, не значи да би требало да избегавам млађе (са или без знакова навода) ауторе. Још један утисак: Начитаност и ерудиција нису довољни да би неко могао да седне и напише квалитетан роман. Напротив! Чини ми се да највише греше управо они који покушавају, у свој роман, да удену СВЕ оно што знају и умеју са словима.
Nisam mogla da je završim, izdržala sam do pola. Sve vreme sam želela sebi kosu da počupam od nezainteresovanosti za sve što se u knjizi (ne) dešava. Ova knjiga se ne obraća meni i šta sad ja tu mogu osim da je lepo ostavim na miru.
Meni prva Valjarevićeva knjiga. Prvih par strana (i priča) mi nisu toliko obećavale, međutim "ušao sam u štos" sa knjigom. Priče kratke, više ili manje smislene, u sebi nose one male i velike životne istine. Likovi svedeni na par korišćenih imena (Oskar, Emil, Lidija) ipak "rade posao" jer je autor skoncentrisan na svoje lične doživljaje i shvatanja života. Treba imati u vidu i da je pri pisanju knjige imao (samo) 23-24god.
Sve u svemu, čitanje je prijalo i radujem se čitanju i njegovih ostalih knjiga.
Nepogrešiv je. Od prve do poslednje knjige on je slikar, slikar društva, emocija, prirode.. I to radi na jedan sasvim suptilan, nenametljiv način. Osvežavajuće je čitati ga.
Valjarević je pisac kojeg sam čitao retroaktivno, odnosno počeo sam od čuvenog Koma, pa se polako vraćao unazad i završio sa njegovim prvim romanom List na korici hleba. Ukoliko uzmemo u obzir da je ovaj roman napisao u ranim dvadesetim godinama i da je to njegov debitantski roman, onda je zaista dobar. Meni se tematika nužno ne dopada, to je ista ona tematika koja se prožima i kroz Ljude za stolom i kroz zimske dnevnike, a reč je o siromaštvu i nemaštini u gradskoj sredini, o jednom lošem vremenu u kojem se svašta dešavalo. Ulica je tada predstavljala glavnu instituciju i bila je veoma nebezbedno mesto. Ne kažem da sve priče treba da budu lepe i divne, naprotiv. Ono što mi se jako dopalo jeste nit koju je protagonista romana pronašao u nekom trenutku. Ono što ga ispunjava i što mu postaje zvezda vodilja i svetlost na kraju tunela. Vrednost ovog romana svakako jeste u tome, kao i u opisivanju života jednog običnog mladog momka koji odrasta u sredini i vremenu u kom odrasta.
Valjarević kao pisac u nastanku. Zbirka kratkih priča, po svom stilu nešto nalik Bukovskom koji živi na beogradskom asfaltu. Nisu sve priče podjednake umetničke vrednosti, ima i dobrih i manje dobrih i nekih nečitljivih. Ne znam šta bih rekla dalje, od mene dve zvezdice zbog Valjarevića koji će postati. Od nekud se valjda moralo krenuti.
Moj prvi susret sa Valjarevićem.I sko ovo nije knjiga koja je da tako kažem neki moj fazon. Ali jedno sjajno putovanje u detinjstvo,mladost,čuvene devedesete.Svaka preporuka,knjiga koja izmami gomilu smeha, ali i po neku suzu.