What do you think?
Rate this book
Osmoknjižje Vaska Pope #8
Rez : pesme
Poslednja, 8. pesnička zbirka Vaska Pope.
56 pages, Unknown Binding
First published January 1, 1981
About the author
Vasko Popa
92 books65 followersPopa was born in the village of Grebenac, Vojvodina, Serbia. After finishing high school, he enrolled as a student of the University of Belgrade Faculty of Philosophy. He continued his studies at the University of Bucharest and in Vienna. During World War II, he fought as a partisan and was imprisoned in a German concentration camp in Bečkerek (today Zrenjanin, Serbia).
After the war, in 1949, Popa graduated from the Romanic group of the Faculty of Philosophy at Belgrade University. He published his first poems in the magazines Književne novine (Literary Magazine) and the daily Borba (Struggle).
From 1954 until 1979 he was the editor of the publishing house Nolit. In 1953 he published his first major verse collection, Kora (Bark). His other important work included Nepočin-polje (No-Rest Field, 1956), Sporedno nebo (Secondary Heaven, 1968), Uspravna zemlja (Earth Erect, 1972), Vučja so (Wolf Salt, 1975), and Od zlata jabuka (Apple of Gold, 1978), an anthology of Serbian folk literature. His Collected Poems, 1943–1976, a compilation in English translation, appeared in 1978, with an introduction by the British poet Ted Hughes.
On May 29, 1972 Vasko Popa founded The Literary Municipality Vršac and originated a library of postcards, called Slobodno lišće (Free Leaves). In the same year, he was elected to become a member of the Serbian Academy of Sciences and Arts.
Vasko Popa is one of the founders of Vojvodina Academy of Sciences and Arts, established on December 14, 1979 in Novi Sad. He is the first laureate of the Branko’s award (Brankova nagrada) for poetry, established in honour of the poet Branko Radičević. In the year 1957 Popa received another award for poetry, Zmaj’s Award (Zmajeva nagrada), which honours the poet Jovan Jovanović Zmaj. In 1965 Popa received the Austrian state award for European literature. In 1976 he received the Branko Miljković poetry award, in 1978 the Yugoslav state AVNOJ Award, and in 1983 the literary award Skender Kulenović.
In 1995, the town of Vršac established a poetry award named after Vasko Popa. It is awarded annually for the best book of poetry published in Serbian language. The award ceremony is held on the day of Popa’s birthday, 29 June.
Vasko Popa died on January 5, 1991 in Belgrade and is buried in the Aisle of the Deserving Citizens in Belgrade’s New Cemetery.
After the war, in 1949, Popa graduated from the Romanic group of the Faculty of Philosophy at Belgrade University. He published his first poems in the magazines Književne novine (Literary Magazine) and the daily Borba (Struggle).
From 1954 until 1979 he was the editor of the publishing house Nolit. In 1953 he published his first major verse collection, Kora (Bark). His other important work included Nepočin-polje (No-Rest Field, 1956), Sporedno nebo (Secondary Heaven, 1968), Uspravna zemlja (Earth Erect, 1972), Vučja so (Wolf Salt, 1975), and Od zlata jabuka (Apple of Gold, 1978), an anthology of Serbian folk literature. His Collected Poems, 1943–1976, a compilation in English translation, appeared in 1978, with an introduction by the British poet Ted Hughes.
On May 29, 1972 Vasko Popa founded The Literary Municipality Vršac and originated a library of postcards, called Slobodno lišće (Free Leaves). In the same year, he was elected to become a member of the Serbian Academy of Sciences and Arts.
Vasko Popa is one of the founders of Vojvodina Academy of Sciences and Arts, established on December 14, 1979 in Novi Sad. He is the first laureate of the Branko’s award (Brankova nagrada) for poetry, established in honour of the poet Branko Radičević. In the year 1957 Popa received another award for poetry, Zmaj’s Award (Zmajeva nagrada), which honours the poet Jovan Jovanović Zmaj. In 1965 Popa received the Austrian state award for European literature. In 1976 he received the Branko Miljković poetry award, in 1978 the Yugoslav state AVNOJ Award, and in 1983 the literary award Skender Kulenović.
In 1995, the town of Vršac established a poetry award named after Vasko Popa. It is awarded annually for the best book of poetry published in Serbian language. The award ceremony is held on the day of Popa’s birthday, 29 June.
Vasko Popa died on January 5, 1991 in Belgrade and is buried in the Aisle of the Deserving Citizens in Belgrade’s New Cemetery.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 2 of 2 reviews
June 25, 2024
Kladim se: pesme ove zbirke nisu prva asocijacija na Popu. To nije slučajno. Ovde je doslovce napravljen rez, a nekadašnja mistična neodređenost zamenjena je neobičnim okretanjem prema svetu, koje ponekad donosi i oštar društveni komentar. Metafore su jednostavnije, ali prodorne i često donose neudobnost, koja nije samo vezana za elemente pesničkog humora, već širi, poetičko-politički plan u globalnoj perspektivi. Između korica jedne knjige, nalaze se, tako i Južna Afrika i Priština, Skandinavija i Kina, Rumunija i Roterdam, Crna Gora, Meksiko i Tašmajdan; ali i radnik u fabrici koji, nakon pesničke večeri, izjavljuje da bi hartija pocrvenela, a zatim se i zapalila, ako bi sav svoj život pretočio u stihove. Može se ovde neko setiti Raičkovićevog Crnog Vladimira, ali ne mora, ključno je da je Popa pokušao, u svojoj poslednjoj zbirci, da iskorači iz područja (ne)poznatog, uz zapitanost o mogućim dometima onoga što je promena. A ako se lepo prisetimo niza srpskih pesnika koji su dovoljno poživeli da mogu da dođu do promene, odnosno, reza, videćemo slično kretanje: sumu koja je ujedno i preispitivanje dosadašnjeg puta. I mada ovo nije knjiga koja je reprezentativna za ceo Popin opus i mada bih čak, usudiću se reći, dve do tri pesme izostavio, ono što funkcioniše je prvorazredno i svetsko kao malo šta u našoj književnosti.
Pesmu koju stavljam odlikuje nešto neobično, a sasvim jasno: ona je nastala iz tačno određenog trenutka i vremena, ali se sjajno saobražava različitim, novim kontekstima, koji joj nisu pripadali na početku.
PROLAZNIK I TOPOLA
Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo
Pesmu koju stavljam odlikuje nešto neobično, a sasvim jasno: ona je nastala iz tačno određenog trenutka i vremena, ali se sjajno saobražava različitim, novim kontekstima, koji joj nisu pripadali na početku.
PROLAZNIK I TOPOLA
Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo
Read
June 2, 2026Zaokret povučen REZOM kao jasnom autopoetičkom metaforom (uz koju je oslikan i amblem makaza) u Popinoj poeziji ipak se dogodio otprilike pet godina ranije nego što to naslov ove zbirke sugeriše. On je zapravo izveden knjigom "Živo meso" (1975), zatim unekoliko nastavljen "Kućom nasred druma" (takođe iz 1975), uz fusnotu da bi familijarniji Popin čitalac valjalo uvek da povede računa i o vremenu nastanka pojedinih pesama, što se svih njegovih knjiga poezije (do)tiče. [Hronologiju zbirki pratimo prema njihovom amblematskom kružnom redosledu.] Obrt se vidi, da se vratimo na "Živo meso" i "Rez", u prirodi pesničkog iskaza, načinom na koji pesme znače. Iako je zadržana kratkoća forme - Popa nikada nije logoreičan - teret reči i slikovnih kriptograma koje ove i ovi tvore u ranijim zbirkama slakšavaju se i preinačavaju u transparentnijem i prozaidnijem (sic!) izrazu.
Stvaralačka mena signalizuje se, pored toga, i kompozicijski. I "Živo meso" i "Rez" besciklusno su sklopljeni, sa istovetnim brojem pesama. U zbiru i s razmerom: 37 = 18+1+18. Doticaj dveju zbirki uveden je i motivski, putem predačke uputnice - uzevši uprošćeno, "Živo meso" posvećeno je pesnikovom porodičnom (vučjem) zaleđu, majčinom mleku, Vršcu i lirskom sebi kao Vrščaninu - kojom se "Rez" kao osmi Popin lirski krug otvara: "Doručkujem u svome stanu s rođakom/ Vukom iz zelenog Peska". Rez, stoga, ne označava nagli raskid - mada bi makaze mogle da sugerišu preREZivanje pupčane vrpce - već, skloniji smo ipak tome, dalje povlačenje poetičke incizije izvedene na "Mesu".
Progovorivši iz "Živog mesa" prešlo se na živu reč "Reza". Ukoliko prihvatimo pomenuto ustrojstvo (18+1+18), a dobar razlog nije samo to što je Popa oduvek bio sklon stabilnosti i svojevrsnoj simetričnosti pa bi zato tako nešto trebalo očekivati i ovde* - Popa je i sam apostrofirao ovakvu mogućnost skladanja - onda se uviđa i da se prvih 18 pesama (krilo A) redosledno zrcale i repliciraju u onih drugih 18 (krilo B), prva sa zadnjom, druga sa pretposlednjom i tako redom u obrazovanju koncentričnih krugova oko 19. pesme kao osobitog stuba knjige.** Ova posve izvesna osovinska pozicija može se uzeti za pokazno pravilan rez unutar knjige. I gle čuda, u pesmi koja je nazvana "Kritikom poezije", riđokosi radnik na fabričkoj književnoj večeri obraća se iz publike "drugovima pesnicima" na sledeći način: "Kada bih vam ja ustihovao/ Sav svoj život/ Hartija bi odmah pocrvenela// A zatim se zapalila". Pokušaj da se život upiše na hartiju kao da je moguć, ali je, međutim, rezultanta stihovanja takva da bi rukopis odmah izgoreo - da li od težine i(li) tegobe života, da li od besa ili sramote? Zašto onda drugi pesnički rukopisi, recimo ovi tribinski, ne gore? Nisu li upravo ti reci (auto)kritički nastrojeni prema sebi kao licu koje prisustvuje događaju, čitajući svoje stihove? Ne peva(m) li se, stoga, u ovoj knjizi baš sa ovakvom promenom i baš sa ovakvim prilazom pesmotvornom na pameti?
*Ne znam da li se, s tim u vezi, kao umetnički korelativ daje opravdati pojam brutalističkog modernizma, ali rad sam da njegovu upotrebu branim, kao što sam istovremeno pripravan da u Popinoj radionici vidim preobraženu/ dorađenu estetiku socrealizma. Time, uostalom, "Rez" komunicira s "Kućom nasred druma".
**Osim toga podrazumeva se da se pesme sašaptavaju i dopunjuju i na neke druge, štaviše mnogovrsnije načine. Ko želi može, primerice, pratiti, tematsko-motivske puteve: točk(ov)a, smrti i život(arenj)a u velegradu, preobrazbe revolucionarno ratnog u revolucionarno i samoupravljačko radno sa diskretnim prožimanjem satiričkog i patetičkog, društveni angažman, odnošaja urbanog i prirodnog, seče drveća i obrađenog drveta,...
Na liniji takvog opoREZivanja lirskog sebe, javljaju se dve pesme koje bi mogle da svojim naglim zanemljenjem, takoreći montažnim rezom markiraju prelazak ka "istinskije životnoj" ravni. Reč je o "Čitanju iz dlanova" koja se signifikantno završava u rečci "dakle" baš onda kada bi trebalo da se iz "hartijastih rečenica" izricanih na "beskrajnom sastanku" pređe na sušti govor. Reč je, takođe, i o "Rtu Dobre Nade", gde se pesnikov sabrat Brajten Brajtenbah obreće pred alternativom: "Ili da svuče[m] svoju belu kožu/ I okači[m] je o klin/ Ili". Ili, pita se čitalac, šta? Zašto se zastalo iza rastavnog veznika? Šta to ova naglost predočava - mada bismo rekli i da bela koža može da se zapali od besa i sramote pred aparthejdom - možda je moguće dokonati u "Udruženim jabukama" kao pesmi-parnjaku. Brajtenbah je, dakle, (dižući glas ili se još aktivnije boreći za prava drugih?) dopanuo zatvora, gde mu je zaprećeno čupanjem grkljanja. Ili?
Osnovicu svake od ovih pesama čine dosetke i(li) anegdote. Biografske slike i slike iz gradske svakodnevice osvajaju stihove. Reč se (naizgled?) ustupa galeriji različitih osoba. Onaj ko (nam) se obraća, najčešće se obznanjuje bilo uvodnom, bilo završnom strofom. Pri tome, nezaREZivanje interpunkcije kao stvaralačka nepromenjiva Vaska Pope može postati stilogeno, naročito onda kada se imenovanje govornika pomeri na dno pesme. Stanovito ogrešenje o upravni govor ukazuje, međutim, i na još ponešto, naizgledno: na pojezičko krijumčarenje, odnosno saobražavanje tuđih reči Popinom pesničkom izrazu. Da li to znači da će poeziju svi govoriti, otkud i kakva je semantička priroda Popinog reza na stilu i jeziku drugih, ipak ćemo ostaviti nekom drugom, opet kao jednu interpretativnu kosku.
Ko su sagovornici lirskog subjekta? Oni su prosto-naprosto anonimusi, takoreći mali ljudi: od pomenutog rođaka iz prve pesme, potom Agima, testeraša iz Prištine, radnice u fabrici, livničara, vesele lude iz naše ulice, skitnice iz parka, čitača novina, postarijeg prolaznika, sugrađanina zidara, invalida iz kafane, gologlavog ribara, učiteljice stranih jezika u penziji, nastavnika prirodopisa, zbora gastarbajtera, kineskih drugova, partizanskog pukovnika u penziji, starog revolucionarnog komandanta, radničkog delegata, dobrog Popinog suseda ili Popine žene ("moja žena").*** Oni su obični ljudi i onda kada iza njih stoji potpora imena: od pomenutog Brajtenbaha, te Oktavija Paza do Artura Lundkvista. Skrenućemo pažnju i na dva mala pronalaska. I dok prvi iz "Raspre o rosi" čeka na svoju definitivnu potvrdu - ciljamo da bi se iza Fulkanelijevog učenika koji lirskog sabesednika upoznaje sa sopstvenom Atenorom mogao nazreti rumunski nadrealista Gelu Naum - drugi je, međutim, izvesno već razotkriven u čitanju iz četvoro očiju.**** Tako se u "Visokoj školi ljubavi" iza onoga koji je zakrabuljen kao "Moj stari prijatelj filozof" dešifruje niko drugi do Emil Sioran.
***S obzirom na fakturu, izraz i poetičku nameru zbirke, uviđa se stremljenje da se prvostepeni i drugostepeni autor u velikoj meri preklope, odnosno da su ljudi koji govore i o kojima se govori, zaista i postojali. Da li su baš to i tako govorili, drugo je pitanje.
****Drugi čitalački sabrat je niko drugi do stanoviti BSO, u ovom navratu kao nagrađivani prevodilac-poznavalac tračarija(sic!) iz Sioranovih "Svezaka". Nadajm(o) se da će se ovaj čitalački "slučaj" uskoro obelodaniti.
Šta su sve ovi živi(!) ljudi pričali, i kako? Struktur(al)ni odgovor je da se fokus njihovih reči sliva u poentu koja, uglavnom, nije u toj meri drastična kao što je to, primerice, slučaj sa Simovićevim paradoksalnim završnicama, što smo na drugom mestu krstili "poetikom izvlačenja stolice". [Moguće dozive između dveju poentoloških poetika valjalo bi, da hitnemo još po jednu interpretativnu kost, takođe ispitati.] Ljudi izgovaraju (isečke) izreze stvarnosti tako da stihovi poprimaju obrise prozaizma. To, međutim, ne znači da ljudi, govoreći stvari koje su male, poetizovano ali i s većom jasnoćom - "Ne daj se dušo" reći će, recimo, prolaznik topoli pred buldožerom! - ne emaniraju stvari koji su važne i(li) duboke. Idući tom stazom stigli smo pred "Grob Rastka Petrovića" čije se ime naravno ne priziva zaludno. [Pre nego što pređemo na putopisnu crtu, hajde da kažemo da je lepo i izvanredno sapatno to što će stara radnica paljenjem sveća nehotice, bezmalo predosećajno, spojiti Rastka i Indijance Oseolo plemena.] Nesumnjivo je da se unutar ove knjige umnogome putuje. Putopisnost "Reza" uREZaće u pesmama tragove različitih meridijana: Njujork i Vašington, Kuernavaka, Kejptaun, Peking i Jenan, Pariz s Luksemburškim parkom, Roterdam i Švedsku sa Bukureštom, Prištinom, Novim Sadom i Vršcem, primorjem Crne Gore, naposletku i sa Beogradom kao neimenovanim ali (biografistički) detektovanim pozorjem većine pesama. Kod Pope je, međutim, upravo kao i u kratkom romanu Rastka Petrovića putopismo(sic!) mahom spalo na verbalno slovo: na ljude koji govore. Nije li, uostalom, pos(v)eta Petroviću signal kojim se to rasvetljava? Ne predstavljaju li Rastkovi "Ljudi govore", ako se vratimo zaokretu s početka, takođe poetički prelom koji nas je vodio iz mitološkog stvaranja romana "Burleska Gospodina Peruna", priča iz "Nebeskog ratara" ili stihova "Otkrovenja" u Rastkove kasnije, unekoliko stvarnosnije, ako se hoće i "dokumentarnije" redove? Ne ogleda li se onda u takvom jednom zasecanju i Vasko Popa? Popa sa svojim ranijim zbirkama, "Uspravnom zemljom" i "Vučjom solju", prema ovim poznijim, Popi koji je "Živo meso" i "Rez"?
Stvaralačka mena signalizuje se, pored toga, i kompozicijski. I "Živo meso" i "Rez" besciklusno su sklopljeni, sa istovetnim brojem pesama. U zbiru i s razmerom: 37 = 18+1+18. Doticaj dveju zbirki uveden je i motivski, putem predačke uputnice - uzevši uprošćeno, "Živo meso" posvećeno je pesnikovom porodičnom (vučjem) zaleđu, majčinom mleku, Vršcu i lirskom sebi kao Vrščaninu - kojom se "Rez" kao osmi Popin lirski krug otvara: "Doručkujem u svome stanu s rođakom/ Vukom iz zelenog Peska". Rez, stoga, ne označava nagli raskid - mada bi makaze mogle da sugerišu preREZivanje pupčane vrpce - već, skloniji smo ipak tome, dalje povlačenje poetičke incizije izvedene na "Mesu".
Progovorivši iz "Živog mesa" prešlo se na živu reč "Reza". Ukoliko prihvatimo pomenuto ustrojstvo (18+1+18), a dobar razlog nije samo to što je Popa oduvek bio sklon stabilnosti i svojevrsnoj simetričnosti pa bi zato tako nešto trebalo očekivati i ovde* - Popa je i sam apostrofirao ovakvu mogućnost skladanja - onda se uviđa i da se prvih 18 pesama (krilo A) redosledno zrcale i repliciraju u onih drugih 18 (krilo B), prva sa zadnjom, druga sa pretposlednjom i tako redom u obrazovanju koncentričnih krugova oko 19. pesme kao osobitog stuba knjige.** Ova posve izvesna osovinska pozicija može se uzeti za pokazno pravilan rez unutar knjige. I gle čuda, u pesmi koja je nazvana "Kritikom poezije", riđokosi radnik na fabričkoj književnoj večeri obraća se iz publike "drugovima pesnicima" na sledeći način: "Kada bih vam ja ustihovao/ Sav svoj život/ Hartija bi odmah pocrvenela// A zatim se zapalila". Pokušaj da se život upiše na hartiju kao da je moguć, ali je, međutim, rezultanta stihovanja takva da bi rukopis odmah izgoreo - da li od težine i(li) tegobe života, da li od besa ili sramote? Zašto onda drugi pesnički rukopisi, recimo ovi tribinski, ne gore? Nisu li upravo ti reci (auto)kritički nastrojeni prema sebi kao licu koje prisustvuje događaju, čitajući svoje stihove? Ne peva(m) li se, stoga, u ovoj knjizi baš sa ovakvom promenom i baš sa ovakvim prilazom pesmotvornom na pameti?
*Ne znam da li se, s tim u vezi, kao umetnički korelativ daje opravdati pojam brutalističkog modernizma, ali rad sam da njegovu upotrebu branim, kao što sam istovremeno pripravan da u Popinoj radionici vidim preobraženu/ dorađenu estetiku socrealizma. Time, uostalom, "Rez" komunicira s "Kućom nasred druma".
**Osim toga podrazumeva se da se pesme sašaptavaju i dopunjuju i na neke druge, štaviše mnogovrsnije načine. Ko želi može, primerice, pratiti, tematsko-motivske puteve: točk(ov)a, smrti i život(arenj)a u velegradu, preobrazbe revolucionarno ratnog u revolucionarno i samoupravljačko radno sa diskretnim prožimanjem satiričkog i patetičkog, društveni angažman, odnošaja urbanog i prirodnog, seče drveća i obrađenog drveta,...
Na liniji takvog opoREZivanja lirskog sebe, javljaju se dve pesme koje bi mogle da svojim naglim zanemljenjem, takoreći montažnim rezom markiraju prelazak ka "istinskije životnoj" ravni. Reč je o "Čitanju iz dlanova" koja se signifikantno završava u rečci "dakle" baš onda kada bi trebalo da se iz "hartijastih rečenica" izricanih na "beskrajnom sastanku" pređe na sušti govor. Reč je, takođe, i o "Rtu Dobre Nade", gde se pesnikov sabrat Brajten Brajtenbah obreće pred alternativom: "Ili da svuče[m] svoju belu kožu/ I okači[m] je o klin/ Ili". Ili, pita se čitalac, šta? Zašto se zastalo iza rastavnog veznika? Šta to ova naglost predočava - mada bismo rekli i da bela koža može da se zapali od besa i sramote pred aparthejdom - možda je moguće dokonati u "Udruženim jabukama" kao pesmi-parnjaku. Brajtenbah je, dakle, (dižući glas ili se još aktivnije boreći za prava drugih?) dopanuo zatvora, gde mu je zaprećeno čupanjem grkljanja. Ili?
Osnovicu svake od ovih pesama čine dosetke i(li) anegdote. Biografske slike i slike iz gradske svakodnevice osvajaju stihove. Reč se (naizgled?) ustupa galeriji različitih osoba. Onaj ko (nam) se obraća, najčešće se obznanjuje bilo uvodnom, bilo završnom strofom. Pri tome, nezaREZivanje interpunkcije kao stvaralačka nepromenjiva Vaska Pope može postati stilogeno, naročito onda kada se imenovanje govornika pomeri na dno pesme. Stanovito ogrešenje o upravni govor ukazuje, međutim, i na još ponešto, naizgledno: na pojezičko krijumčarenje, odnosno saobražavanje tuđih reči Popinom pesničkom izrazu. Da li to znači da će poeziju svi govoriti, otkud i kakva je semantička priroda Popinog reza na stilu i jeziku drugih, ipak ćemo ostaviti nekom drugom, opet kao jednu interpretativnu kosku.
Ko su sagovornici lirskog subjekta? Oni su prosto-naprosto anonimusi, takoreći mali ljudi: od pomenutog rođaka iz prve pesme, potom Agima, testeraša iz Prištine, radnice u fabrici, livničara, vesele lude iz naše ulice, skitnice iz parka, čitača novina, postarijeg prolaznika, sugrađanina zidara, invalida iz kafane, gologlavog ribara, učiteljice stranih jezika u penziji, nastavnika prirodopisa, zbora gastarbajtera, kineskih drugova, partizanskog pukovnika u penziji, starog revolucionarnog komandanta, radničkog delegata, dobrog Popinog suseda ili Popine žene ("moja žena").*** Oni su obični ljudi i onda kada iza njih stoji potpora imena: od pomenutog Brajtenbaha, te Oktavija Paza do Artura Lundkvista. Skrenućemo pažnju i na dva mala pronalaska. I dok prvi iz "Raspre o rosi" čeka na svoju definitivnu potvrdu - ciljamo da bi se iza Fulkanelijevog učenika koji lirskog sabesednika upoznaje sa sopstvenom Atenorom mogao nazreti rumunski nadrealista Gelu Naum - drugi je, međutim, izvesno već razotkriven u čitanju iz četvoro očiju.**** Tako se u "Visokoj školi ljubavi" iza onoga koji je zakrabuljen kao "Moj stari prijatelj filozof" dešifruje niko drugi do Emil Sioran.
***S obzirom na fakturu, izraz i poetičku nameru zbirke, uviđa se stremljenje da se prvostepeni i drugostepeni autor u velikoj meri preklope, odnosno da su ljudi koji govore i o kojima se govori, zaista i postojali. Da li su baš to i tako govorili, drugo je pitanje.
****Drugi čitalački sabrat je niko drugi do stanoviti BSO, u ovom navratu kao nagrađivani prevodilac-poznavalac tračarija(sic!) iz Sioranovih "Svezaka". Nadajm(o) se da će se ovaj čitalački "slučaj" uskoro obelodaniti.
Šta su sve ovi živi(!) ljudi pričali, i kako? Struktur(al)ni odgovor je da se fokus njihovih reči sliva u poentu koja, uglavnom, nije u toj meri drastična kao što je to, primerice, slučaj sa Simovićevim paradoksalnim završnicama, što smo na drugom mestu krstili "poetikom izvlačenja stolice". [Moguće dozive između dveju poentoloških poetika valjalo bi, da hitnemo još po jednu interpretativnu kost, takođe ispitati.] Ljudi izgovaraju (isečke) izreze stvarnosti tako da stihovi poprimaju obrise prozaizma. To, međutim, ne znači da ljudi, govoreći stvari koje su male, poetizovano ali i s većom jasnoćom - "Ne daj se dušo" reći će, recimo, prolaznik topoli pred buldožerom! - ne emaniraju stvari koji su važne i(li) duboke. Idući tom stazom stigli smo pred "Grob Rastka Petrovića" čije se ime naravno ne priziva zaludno. [Pre nego što pređemo na putopisnu crtu, hajde da kažemo da je lepo i izvanredno sapatno to što će stara radnica paljenjem sveća nehotice, bezmalo predosećajno, spojiti Rastka i Indijance Oseolo plemena.] Nesumnjivo je da se unutar ove knjige umnogome putuje. Putopisnost "Reza" uREZaće u pesmama tragove različitih meridijana: Njujork i Vašington, Kuernavaka, Kejptaun, Peking i Jenan, Pariz s Luksemburškim parkom, Roterdam i Švedsku sa Bukureštom, Prištinom, Novim Sadom i Vršcem, primorjem Crne Gore, naposletku i sa Beogradom kao neimenovanim ali (biografistički) detektovanim pozorjem većine pesama. Kod Pope je, međutim, upravo kao i u kratkom romanu Rastka Petrovića putopismo(sic!) mahom spalo na verbalno slovo: na ljude koji govore. Nije li, uostalom, pos(v)eta Petroviću signal kojim se to rasvetljava? Ne predstavljaju li Rastkovi "Ljudi govore", ako se vratimo zaokretu s početka, takođe poetički prelom koji nas je vodio iz mitološkog stvaranja romana "Burleska Gospodina Peruna", priča iz "Nebeskog ratara" ili stihova "Otkrovenja" u Rastkove kasnije, unekoliko stvarnosnije, ako se hoće i "dokumentarnije" redove? Ne ogleda li se onda u takvom jednom zasecanju i Vasko Popa? Popa sa svojim ranijim zbirkama, "Uspravnom zemljom" i "Vučjom solju", prema ovim poznijim, Popi koji je "Živo meso" i "Rez"?
Displaying 1 - 2 of 2 reviews