„Svako ko pročita ovu knjigu upitaće se, kada zaklopi njene korice, da li zaista živi život o kom je maštao ili je, pomiren sa sudbinom, pristao da bude ono što su drugi od njega očekivali.
Zbog toga Od sedam do tri nije samo priča o jednom promašenom životu već i poziv da se suočimo sa sopstvenim strahovima i prepustimo nepoznatom, bez strepnje i sa verom u srećan kraj.“
(iz predgovora Ane Kapor)
Roman Od sedam do tri, koji se pojavio davne 1980. godine prateći život glavnog junaka nezadovoljnog svojim poslom, opisuje suptilne mehanizme koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji, kao i posledice koje monoton i neispunjen život ostavlja na ljude koji nemaju hrabrosti da ga promene. Na duhovit i njemu svojstven način, autor uvodi čitaoca u temu koja je već dodirnuta u romanu Ada, a ovde razvijena u centralnu nit oko koje je izgrađena knjiga.
Momčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist and painter from Bosnia and Herzegovina
He authored several screenplays, over forty novels, short stories, travel and autobiographic books and essays. He was introduced to the literary circles as the author of radio, TV and theater drama at the beginning of the sixties. His books have been translated to twenty languages.
Momo Kapor was a popular Serbian writer during his lifetime, His literary phenomenon spread over three decades. Kapor easily attracted the attention of the public by writing his vivid reflections on the reality of then current times.
Previše Čehova i Kafke. Imam osećaj kao da su sve pripivetke Čehova ovde razrađene do najsitnijih detalja, te mi se čini da je previe teško za čitanje...teško i naporno i bespotrebno. Avaj, to je samo moj ukus, nadam se da ko drugi ima doda nešto drugo.
Deveta knjiga koju sam pročitala ove (2023.) godine je „Od sedam do tri“ Mome Kapora. Naravno, ocjenjujem je sa čistom peticom. ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️, kao i obično vješto provlačio riječi u opisivanju situacija, karaktera, događaja do u tančine, tako davno, a ipak toliko aktuelno i danas, četiri decenije kasnije. Neke dijelove sam čitala drugima, a većinu toga bih podvukla, srećom, tu su raznobojni stikerčići pa je knjiga i dalje kao nova. Čitajući njegove knjige uvijek mi je bilo žao što nisam imala priliku i da ga lično upoznam. Primjećivao je stvari i opisivao ih kao rijetko ko, imala sam utisak kao da čitam isprintane vlastite misli u vezi nekih situacija, ili kao da sjedim sa nekim dobrim prijateljem i usput razmjenjujemo utiske i filozofiramo, kako bi to neki rekli. ;) Prepisaću dio onog što je pisalo na koricama – Roman „od sedam do tri“, koji se pojavio davne 1980. godine, prateći život glavnog junaka nezadovoljnog svojim poslom, opisuje suptilne mehanizme koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji, kao i posljedice koje monoton i neispunjen život ostavlja na ljude koji nemaju hrabrosti da ga promijene. Na duhovit i njemu svojstven način, autor uvodi čitaoca u temu koja je već dodirnuta u romanu „Ada“ (kojeg sam pročitala više puta), a ovdje razvijena u centralnu nit oko koje je izgrađena knjiga. Takođe, u predgovoru, njegova kćerka Ana piše sljedeće: „U mehanizmu činovničke službe, naime, osnovno duhovno stanje je – čekanje“. Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bolja), ili u budućnost koja će, navodno, ispraviti sve nepravde.“ Kada smo moja sestra Jelena i ja bile sasvim male, autor ovog romana radio je od sedam do tri. Iako je bilo davno, pamtim dobro te godine. Neki trenuci iz detinjstva se tako snažno urežu u sećanje da nas prate ostatak života. Kancelarija se nalazila u Knez Mihailovoj ulici, pa je na posao uvek odlazio pešice jer smo stanovali u blizini. Ali, s vremenom, posao je počeo da mu oduzima sve više energije, a on nije uspevao da se odluči da dâ otkaz jer je imao vrlo razvijen osećaj odgovornosti i brinuo se da li će samo od knjiga moći da izdržava porodicu. Da nije bilo naše majke Ane, sigurno bi još dugo radio od sedam do tri i možda bi završio kao glavni junak ove knjige“ ... „Od sedam do tri je roman o činovničkom životu i o laganom umiranju onih koji nemaju hrabrosti da rizikuju i slede svoje strasti. To je surova analiza kanelarijske hijerarhije, neiskrenih odnosa i borbe za veću platu i vlast, ali u isto vreme i suptilna priča o tome kako ljudska duša strada kada ne živi u skladu sa istinskim željama. Svako ko pročita ovu knjigu upitaće se, kada zaklopi njene korice, da li zaista živi život o kom je maštao ili je, pomiren sa sudbinom, pristao da bude ono što su drugi od njega očekivali. Zbog toga „Od sedam do tri“ nije samo priča o jednom promašenom životu već i poziv da se suočimo sa sopstvenim strahovima i prepustimo nepoznatom, bez strepnje i sa verom u srećan kraj.“
"Budiš se sa strahom u srcu, baš kao dete kome su rekli da će ga u školi ispitivati iz svih mogućih predmeta; odlaziš na posao, a telo se buni protiv straha što se ugnezdio u glavi. Neki dobijaju čireve na stomaku, drugi su neprestano uznemireni i ustreptali, treći pate od gastritisa, osećanja teskobe, glavobolja i klonulosti; bolesti kojima nijedan lekar ne ume da pronađe pravi uzrok. Spolja gledano, sve se odvija ne može biti učtivije. Neko sa strane, ko ne poznaje kancelarijski život, ne primećuje ništa čudno u tom strašnom košmaru u koji je gurnut siroti službenik. Ne primećuju ništa ni njegovi prijatelji, niti porodica, pa često ni on sam. Samo telo beži u bolest vičući: "Upomoć!" dok mirno teku sastanci i šušte, šušte akta. Usred civilizacije, zagarantovanih sloboda i ljudskih prava, jedan mali diktator drži te u ropstvu najperfidnijim sredstvima!"
🕖🕒 Ovaj roman predstavlja relevantno delo koje na izuzetno sugestivan način pruža kritički osvrt na birokratski sistem i njegove posledice na pojedinca. Iako je od objavljivanja romana prošlo bezmalo četiri decenije, zapravo se ništa nije promenilo u funkcionisaju pojedinca u radu unutar birokratskih struktura. Glavni junak romana je osoba koja je nezadovoljna svojim poslom, što je situacija s kojom se mnogi i danas mogu poistovetiti. Kroz njegovu priču prikazani su surovi mehanizmi koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji i kako ona može usmeriti život pojedinca ka monotoniji i neispunjenosti.
🕖🕒 Kapor koristi duhovit i sarkastičan stil kako bi dočarao atmosferu i karaktere u radnom okruženju. Čoveka- zarobljenika u okovima administrativnog sistema čiji život postaje besmislena rutina. To je činovnički čir koji se neprestano puni gnojem. Znamo vrlo dobro i šta biva kad usled nagomilanog „trpila" taj čir perforira. Onda naš junak koji je već zašao duboko u ralje birokratskih makaza, to nezadovoljstvo prenosi i na članove svoje porodice.
"Posle mnogo godina, saznao sam da su oni što se na poslu ponašaju kao pravi tirani- kod svojih kuća manji od makovog zrna. U životu ipak ima neke ravnoteže; mi što čitavog života trpimo pre podne despotizam moćnih, pretvaramo se posle podne u prave kućne despote!"
🕖🕒 Kapor nas podseća da je život previše dragocen da bi bio žrtvovan na oltaru tuđih očekivanja. Pitanje, da li živimo onako kako zaista želimo ili smo postali marionete u rukama tuđih očekivanja i zahteva, ostaje otvoreno. Preporučio bih ovaj roman svakome ko se zapitao o sopstvenom životu, i onome ko teži da hrabro zakorači u promene koje će mu omogućiti istinsko ostvarenje i zadovoljstvo.
"Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište. I baš ta ljubav, koja nam pruža osećanje da smo izuzetna čeda sreće, koja nas spasava i uliva nam nadu, odvodi nas izdajnički u zasedu. Zbog nje ćemo se odreći slobode i pristati na dirinčenje od sedam do tri, samo da je održimo nekako u životu."
Fantastičan roman, zadnjih 5-6 strana mi je malo pokvarilo utisak jer nekako odudaraju od ostatka i u suštini su sasvim bespotrebne, ali sve u svemu ne utiču nešto naročito na samu poentu.
U današnje vreme, ljudi se pitaju, šta nam se to desilo, kako smo se toliko iskvarili za jedno relativno kratko vreme? Ovaj roman daje odgovor, počevši od besmislenog birokratskog aparata koji melje pojedinca, pa do zapošljavanja preko veze, kreveta, izmišljanja radnih mesta, dovođenja nesposobnih kadrova na vlast, opšteg nerada i nemara...Takođe je ovaj roman i patologija jedne melanholično-depresivne svakodnevnice, stvaranje jednog specifičnog domaćeg splina.
Od sedam do tri je bilo ono nekadašnje radno vreme, otuda i naziv ovom romanu. U Kaporovom delu postoji i ono vreme od tri do sedam kada bi u suštini čovek trebalo da bude svoj na svome, da se opusti i odmori u krugu svoje porodice, ali kako ako se problemi sa posla nose kući?
Ovo je priča o običnom malom čoveku, o sistemu koji počinje da truli, o sistemu vrednosti u kojem se naziru prve pukotine, o mentalitetu koji se postepeno degeneriše. Ovo je priča o nama.
Ovu knjigu sam čitala kao srednjoškolka i žalila službenike zarobljene u radnom vremenu od 7 do 3 misleći, to se meni neće dogoditi. Evo me, 25 godina kasnije, zarobljena radnim vremenom i kancelarijom. Sve ovo što je Momo napisao i opisao sedamdesetih godina, još uvek važi i svako može da prepozna likove oko sebe. Odlična knjiga!
I sada, 43 godine poslije, stanje u društvu i državnom službovanju je isto, ama isto. Čitala sam i prepoznala i sebe i kolege u tim dnevnim, činovničkim, birokratskim i sindikalnim momentima, i malo mi se plače - mada Kapor to ne dozvoljava, cinično i zasmijavajuće boja svaku stranicu.
Pročitala sam je, u jednom danu, jer ima taj fenomen da u isto vrijeme pokazuje život nekog od čovjeka a i raspliće priču glavnog junaka, pa me zanima šta ima za reci cijelom društvu, ali ne zanima i kakav će kraj doživjeti taj junak. Daleko od toga da sam krajem malo razocarana, malo jesam, ali daleko od toga da knjiga nije bila prava. Ovo mi je prvi susret s Momom i zasigurno ću mu se vratiti još koji put.
Великолепен разрез на обществото ни, бюрократичното. Ярък и смел образ на оскотяването на нормален интелигентен човек, доведен до отчаяние от Системата. Не сме мръднали ни на йота, още от 80-те години на миналия век и защо само от миналия ... А пътят, пътят не е посечен ...
It is astonishing how things repeat in life... Nothing has changed in the bureaucracy and administration since Communist era... Apparently it does not matter where you work in the Balkans'countries'administrations or the European ones...
Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bila bolja), ili u budućnost, koja će, naravno, ispraviti sve nepravde.
“Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bolja), ili u budućnost, koja će, navodno, ispraviti sve nepravde.”
"Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije, da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bila bolja), ili u budućnost, koja će, navodno, ispraviti sve nepravde. Najzad, penzija je tu!"