“Da bi oni to od gušta, baš to, u tu divlju valu, kažu, i da im ne smeta što nema struje ni ceste, što je voda iz gustirne i nema tuširanja, što je kuća goli propuh i nema ničega osim starih kreveta i plinskog kuhala, uvjeravaju nas preko telefona da više ne mogu izdržati tamo odakle zovu, na sve pristaju samo da dožive taj robinzonski mir, tu prirodu i samoću gdje će se napokon moći bar malo posvetiti sebi.” • Sa pričom Turisti barba Karuza je uboa u sridu. Nije ni Mramorni kolač loš. U Gradelama sam ja ona mala koja se žali jer je riba svaki dan na repertoaru. Svaka kratka priča ima naslov koji je na mistu, dalmatinski motivi i lakoća življena udahnuta je u svaku. Čaša vina na terasi sa mačkom koji čeka isti, dok muhe dosađuju pa i dikoja beštima priđe priko usana. Guštala.
Simpatična knjigica o otoku Visu. Morje, ladje, ribe, trta, dvorišča, mačke, koze, prebivalci, turisti ... Za razliko od Jurice Pavičića (Knjiga o jugu) zgodbe niso problemsko zasnovane. So le drobni vtisi, vinjete. Knjiga je zelo lepo oblikovana; na vsaki strani je poleg slovenskega besedila v obliki barvnega rokopisa natisnjen delček izvirnika.
Czytałam głównie jadąc metrem w drodze do pracy a w ustach czułam gorzki smak bevandy zagryzanej grillowaną rybą. Życie na wyspie wydaje mi się teraz jedynym słusznym życiem. Wszystko inne to fanaberie.