Książka ukazująca dziewczyńskość rozbitych kolan i strzelania z procy prosto w ustalone kanony zachowań oraz sztywne społeczne hierarchie. Wiersze serbskiej poetki skoncentrowane są wokół trzech kręgów tematycznych: dorastania na wsi, losów kobiet w patriarchalnym społeczeństwie oraz różnych obliczy miłości. Petrović interesują relacje między ludźmi, szczególnie te naznaczone nierównością i przemocą – jej teksty głośno oskarżają nie tylko ojców, ale także matki i babki, które przez wieki godziły się na upokarzające traktowanie ze strony mężczyzn. To poezja zaangażowana, ale pełna subtelnej liryczności i dopracowanej metaforyki, choć jej głównym celem jest dekonstrukcja własnej i cudzych pozycji: płciowych, klasowych, narodowych oraz seksualnych. Ostatecznie tylko miłość okazuje się bitwą, którą warto przegrać.
Born in 1996 in Užice. Graduated from the Faculty of Economics in Belgrade, where she also earned a master's degree, Radmila Petrovic is a commercial author and, at present, she is one of the most sought-after poets in Serbia.
Mene raduje to što se mnogi Radi raduju i što su prepoznali u njenoj poeziji nešto svoje. I ne pamtim da je tiraž neke pesničke zbirke dostigao 4500 primeraka! Daleko je to od nečeg važnog, svakovrsne koještarije dolaze do velikih tiraža, no, ovde je posredi nešto sasvim drugo. Ljudi su prepoznali prkosan i duhovit Radin glas kao svoj, fascinirali su se neposrednošću njenog izraza, koji osvetljava važne teme. Mnogi su, tako, govorili o patrijarhatu, porodičnim odnosima, razlici između sela i grada, poziciji različitih drugosti, međutim, ono što ovu poeziju izdvaja nisu teme već odlična pesnička rešenja. U svakodnevici i okrnjcima folklora pronašavši neiskorišćen jezički rezervoar, bez razmahivanja eksperimentima, Rada je uspela da dođe do jogunasto živih poređenja, kao i niza blistavih slika, koje su same po sebi događaj. I pitanje je da li bi ikome drugom pošlo za rukom da upari zaljubljenu devojku i tenk i da to tačno dopre tamo gde treba!
Treba napomenuti i da je Radin pesnički izraz ekonomičan (a kakav i da bude kad je Rada završila upravo Ekonomski fakultet) i da vešto izbegava suvišnosti. U okviru jedne pesme moguće je mapiranje čitave istorije jednog odnosa prema drugom biću, a ono, osim što je suptilnije nego što se čini, krije različita uzbudljiva skretanja. Tako u odličnoj pesmi „Trubači” stoji ovaj stih:
„voleo je babu kad je umrla” (34)
Pazite samo koliko bi sve bilo drukčije kada bi stih bio napisan u jednom redu: „voleo je babu kad je umrla”. Prvo čitanje upućuje na trajanje – na mikroplanu, formira se jedno očekivanje koje smesta biva ako ne sasvim odbačeno, onda višestruko problematizovano. Jer – da li je tek u smrti deda shvatio da je voleo babu, ili, možda, je počeo da je voli nakon što je umrla, ili, još gore, najgore – voleo je to što je umrla. I sad vi vidite – kakva vožnja za samo jedan (izlomljen) distih.
Iako je kod Rade sve transparentno prodorno, često i bučno, ipak me najviše ushićuje ono što je suspregnuto, potisnuto, na korak da bude izrečeno, a nije i ne može biti. Ima takvih mesta mnogo, mnogo više nego što se primećivalo. Takođe, uvek se radujem sitnim poetskim komentarima i primećivanjima – u njima mi leži duša poezije – poput duge koja se na trotoaru vidi usled izlivenog ulja ili sata na mobilnom koji je automatski pomerio vreme. To opet jesu detalji, ali o onome što nije detalj, već je dovoljno bilo reči.
Ispočetka, kada sam prvi put pročitao Radine stihove na stranici Čovjek-časopis Željka Belinića, bio sam rezervisan. Osećaj me je prevario. Sad sam uveren da je pojava Radine zbirke jedan od najvažnijih događaja naše pesničke scene, u poslednjih mnogo godina. I neki cinici kažu kako tek treba da se vidi u kom pravcu će njeno delo ići – a ja kažem da je ono tačno tamo gde treba i da Rada ništa drugo ne napiše, dovoljno je.
Prekrasno djevojko. Curi ti med po prstima dok pišeš. Ja sam ganuta, osupnuta, duboko s divljih hrvatskih otoka Dalmacije na 35C upletena u tvoje grmove malina, krtičnjake i božure. Pozdravi mi djeda, poljubi mi majku, pomazi i raznježi nove mačiće iz okota na štali, ... tati mahni, i ... piši, piši, piši.
Nije da mi je bilo najjasnije šta je Radmila htjela da kaže baš u svim pjesmama, ali za hrabrost da sve ovo kaže se mora dati 5⭐️! A i ako nijeste znali, "jedna zaljubljena žena opasnija je od NATO tenka", molim lijepo 💛!
''tamo gde sam odrasla nežnost se ne iskazuje prema ljudima ona se čuva za mačiće što se okote u štali tamo naučiš neke fore onda odeš daleko i tražiš muškarca koji na njih ne pada
kad ga sretneš počinje rat za koji nemaš nikakvu strategiju zato što je ljubav jednostavna a ti si pre svega devojka i u neke bitke ne ulaziš da bi pobedila''
Tamo gdje se rastaje selo od grada, tamo gdje se umjesto sinova rađaju ćerke, tamo gdje zidovi imaju uši, a u krtičnjake se zakopavaju viljuške, živi poezija mlade pjesnikinje Radmile Petrović.
Satkane od kontrasta, od odrastanja u tradicinalnom seoskom području, do selidbe u veliki grad, njene pjesme na nemilosrdan, a toliko dirljiv način, govore o jednom podneblju, tradiciji i mentalitetu u kojem je želja za sinovima jaka kao korijenje drveća, a tu je odrasla Radmila u kojoj žive sjećanja na poslove koje je radila, na priče koje je slušala, na očekivanja koja nije ispunila.
''ja nemam skupe haljine nemam haljine uopšte često gricnem živac ispod nokta držim laktove na stolu
nisam ti ja neka dama a on to zaslužuje''
U ovoj ispovijesti sačinjenoj od stihova, autorka ogoljava sebe, predaje se čitaocu u potpunosti onakva kakva je, sa svojim perorezom u džepu i žicom u brushalteru, sa svojom ljubavlju koja nije stala u društvene kalupe, sa sviješću o svom porijeklu, sa krvlju svojih predaka, ona koja zna jezik bilja, ona koja se prva probija kroz snijeg, ona - ''šmeker-devojka''.
''a znaš kakva ću ja, tata, biti žena jaka kao šifre na imejlu neću se šminkati, hraniću se zdravo na mom čelu će pisati organik
noću ću hodati sama biću devojka-hajdučka trava onakva kakvu nikad ne bi oženio
sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka melem, ako me prisloniš na kožu a kad me držiš predugo, otvaram rane''
Kao što sam i prethodna tri puta prilikom komentarisanja poezije, napomenuću i sada da nisam neko ko poeziju previše čita. Ne mogu da kažem da sam neko ko se baš razume u poeziju, ali volim da pročitam lepe stihove i volim kada me pesma dirne. 🌆 Zahvaljujući Đorđu (@odiozan) saznao sam za ovu zbirku. Mada, verujem da bih svakako čuo za nju, jer u poslednje vreme je češće viđam na raznim internet mestima. Čini mi se da je negde bilo neminovno da čujem za ovu zbirku. Đorđe mi je poslao nekoliko pesama i to mi se dopalo dovoljno da poželim da imam i svoj primerak ove zbirke. 🌆 Pošto nema ni puno stranica rešio sam da čitam svako veče pred spavanje po nekoliko pesama. Mislim da je ovo bio pun pogodak zbog toga što svaka pesma može da dopre do svesti lepo i možemo joj se posvetiti. Iako su one jedna celina, opet svaka je za sebe i mislim da bi se u tom odjednom čitanju izgubila draž i ne bi došli do izražaja ti mometni. 🌆 Rekao bih da je Radmila veoma iskrena, vrlo lepo pretače svoje misli i emocije u pesme. Fasciniralo me je kako se seti nekih stvari. Naravno, to je umetnička inspiracija i stvar talenta, ali lepo povezuje stvari i dočarava emociju. Verovatno najlepši primer za to je pesma igračke ste kupovali za sina i poslednjih nekoliko stihova. To je jedna od pesama koja mi se najviše dopala, moram priznati. 🌆 Bilo mi je i veoma drago kada sam shvatio da smo Radmila i ja iz tog nekog istog kraja. Nismo baš blizu, ali smo tu negde, pa sam se nekako osetio posebno ponosno da ovaj kraj ove zemlje ima jednog takvog pesnika. Nekako sam imao osećaj - that's my girl. 🌆 Sve u svemu, meni je ova zbirka bila slatka i lepa. Nije bila najbolja koju sam pročitao jer je bilo nekih pesama gde sam razumeo šta je htela da kaže ali mi nije ostavilo neki jači utisak na mene. A opet, bilo je više pesama koje su na mene ostavile jak utisak, poput gore spomenute. Verujem da će Radmila da iznedri još dobrih pesama i zbirki i već sam u redu da kupujem njene naredne zbirke. 🌆 Posebno bih pohvalio što je tako mlada a izdala je zbirku pesama. To kod nas ne verujem da je isplativo uopšte, ali verujem da je ostvarenje velikog sna i da to mnogo više vredi od ma kog novca. Želim joj puno sreće u daljem radu!
ne volim nešto preterano poeziju, retko koja me dotakne. ali za radmilu sam se zalepila čim sam na fejsu pročitala sledeće stihove:
"nemoj da se raduješ ne razmišljam o tebi samo proveravam može li poezija još uvek da me uzbudi"
i to je bilo to, čekala sam da izađe zbirka zvanično. i pročitala je dva puta. odgledala intervju u trajanju od sat vremena u cugu, i verovatno ću pročitati svaki intervju na koji naiđem. i verujte hajpu i čitajte radu jer će verovatno dotaći neku vašu emociju koju ne znate ili ne smete da iskažete.
nepretenciozna, nepatetična, iskrena, prijemčiva i jednostavna. radin rezon, za nekoga ko ima nepunih 24 godina, izuzetno je osvežavajuć.
neke pesme koje bih izdvojila (mada realno sve) • ako je ljubav, onda je ljubav • sanjam oca i noževe, noževe, noževe • srpkinja sam, al' mi kosovo nije u srcu, nego ti • dva minuta bez poezije • tetka kaže to je smrt za pravoslavlje • ekonomija žudnje • planina u plamenu
jedina mana ove zbirke je što jedva čekam da objavi sledeću.
svideo mi se ovaj lik o kome piše i koga želi da "udomi" (ja sam bolno-strejt-devojka), razumem neke motive sela i odlično je predstavila koliko je teško biti žena na ovim prostorima (posebno ruralnim), neke pesme su me baš oduševile i odlično su poentirale, ali sam od cele zbirke očekivala jači utisak. Ipak, Radmila je '96. godište tako da iščekujem još velikih pesama.
Pre će biti 3.6; Zanimljiva zbirka. Radmilu sam susreo nekoliko puta na večerima poezije, daleko pre njenog izleta u mejnstrim vode. Fascinantno je da su njene najgore pesme upravo one koje se najviše i šeruju po netu. Tu dolazimo do ključnog problema zbirke, a možda i svih knjiga koje Enklava štampa - čini mi se da ne postoji osoba koja uporedo sa autorom radi na tekstu pre štampe. Ili, ako postoji, ne radi valjano svoj posao. Dosta toga ovde bi trebalo izbaciti, skratiti, uobličiti. I da, to dolazi od osobe koja je samostalno štampala svoju zbirku, i namerno ostavila mnoge loše pesme i stihove, ali opet - perfekciju ne mogu naći u sebi i svom delu jer najbolje shvatam svoja ograničenja i manjkavosti... u drugima mogu makar idealistički da je jurim, shvatajući njihov potencijal. Ruralne teme koje Radmila obrađuje jesu dovoljno sveže jer ih je uvila u to ruho sukoba sa doživljajem grada, ali i dalje se može reći da je forma u svojoj osnovi ipak "gradska", očigledan uticaj bitničkih struja na strukturu pesme i zbirke. Sveže su isto toliko koliko se i ne pojavljuju u tuđoj poeziji, dakle - potrebne u ovom trenutku, ali ne nužno u nekom narednom. Zato nisam siguran da bi mi se i naredna zbirka pisana u istom duhu i svidela. Još jedan problem sa strukturom jeste nepostojanje kulminacije; iste teme se provlače kroz svaku pesmu, čini se kao da se obrađuje jedna tačka vremena. Ne postoji građenje odnosa sa likovima, postoje samo slike istog trenutka iz različitih uglova. Roditelji, grad, objekti žudnje, komšije - odnos lirskog subjekta prema njima, i obrnuto, uvek ostaje isti. Možda je u pitanju svesna odluka, ali mislim da bi zbirka bila dinamičnija da se i sami odnosi menjaju i evoluiraju osim što hvataju isti trenutak u svakom stihu, koliko god on bio dobar ili loš. A ima snažnih poređenja i slika, ali isto tako i nekih apsurdno loših, zbog čega se opet vraćam na činjenicu da je potrebna osoba koja će vršiti reviziju teksta - nekad sam autor ne može da se ogradi od njega, da vidi manjkavosti, previše je zaljubljen u ideju pesme, ideju stiha.
Ova zbirka poezije mi je svuda izlazila, pa je tako preko drugarice došla i do mene.
Radmila je neko definitivno vredan pažnje, naročito ako vas više zanima tematika različitosti (u ovom slučaju je to najviše njeno seksualno opredeljenje i stavovi koji se razlikuju od naših, tradicionalnih, ukorenjenih u norme, a taaako pogrešnih).
Određene delove nisam najbolje razumela zbog raznoraznih simbola, ali iz skoro svih njenih reči i sithova primećuje se bol, prkos, ali i ponos na ono što jeste.
Čita se u nekih sat vremena, ako čitate u jednom dahu. Nekako je realna i bolna kada gledate stvari iz Radmilinog ugla. Priča o svom životu i nekim ljudima koji su je oblikovali. O našem mentalitetu, ljudima na selu, porodičnim odnosima...
Da ne bih dužila, utisak će vam bolje dočarati stihovi:
1. oni koji su mi se dopali:
"hajde pozovi me, želim da ti pokažem koliko duše mogu da smestim u jamice iznad tvojih ključnih kostiju" - znam da sam dosadna i da ovo izdvoje svi koji pročitaju, ali šta ću kad mi je preslatko :D
2. oni koji su mi ostali u sećanju:
"možda ste plastičnim pištoljem kojim mi nikad niste dali da se igram ubili devojčicu koja se rodila."
-kroz ovakve stihove baš fino objasni neka svoja osećanja, ali mi je na trenutke knjiga bila malo više gruba i dramatičnija, a opet neke delove, ponavljam, nisam razumela najbolje, pa je to smanjilo ocenu na 3, inače se vidi veliki talenat :)
Ker sem tole še jaz izbral za program CZ, ne bom veliko bluzil. Radmila Petrović je mojstrska pripovedovalka zgodb, njene pesmi so vrtiljak čustev, ki slikajo nek točno določen zgodovinski prostor in čas, pa so vseeno tudi neverjetno univerzalne.
Zašto toliko emotivno doživljavam pesme Radmile Petrović, pitao sam se. Sada, kad sam pročitao zbirku, sasvim mi je jasno. To su u stvari pesme o nama, stanovnicima ove naše rastrzane zemlje. Suživot tradicionalnog i modernog, sela i grada, zatucanog i progresivnog, ženskog i muškog u svakome od nas, kao da je uspostavio nekakav čudan balans iz koga se ne može ni tamo ni ovamo. Ostajemo zarobljeni u maštarijama o slobodi i boljoj budućnosti, koje nam se svete tovareći nam na vrat osećaj krivice zbog tih grešnih misli i vraćaju nas u "bolju prošlost" kad je sve bilo bajno i sjajno a nije sve bilo bajno i sjajno. Zato ostajemo tamo gde smo, bez snage da krenemo našim putem, makar taj put bio i pogrešan. Tu teskobu je Rada, po mom osećaju, opevala u svojim pesmama, s tim da se čini da je ona svoju dilemu na pravi način razrešila. Da ne bude zabune, njene pesme nisu političke, čak ni u širem smislu - dilema o kojoj govori je duboko lična ali zbog sveprisutnosti postaje opšta.
3.5 radmila i ja bismo bile besties samo da malo manje insistira na tome koliko je drugačija od ostalih (ženstvenih, sofisticiranih) djevojaka ((ali je isto potpuno razumijem)) (((lajk ako ste i vi nekadašnja odlična učenica, a sad đevojkoljubac)))
4.5 Knjige ocenjujem najčešće na osnovu osećanja koje bude u meni. Većina pesama su mi lepo legle, neke su me pogodile, na neke sam plakala, doduše bilo je i nekih koje nisam baš razumela. Prvi put vidim wlw pesme, da je neko sa Balkana objavio.
„Gospođo, šta imate kod kuće? Dve ćerke. čestitam, dobili ste i treću.“
Izdvojila sam:
„Tetka kaže to je smrt za pravoslavlje
ova devojka je maštala o poslovnom kompletu i visokom momku koji nikad ne bi udario ženu
da kad stvari postanu teške otpusti dugme na mojoj košulji
kad se pojavio, pisala sam pesme o gospodinu sa damskim manirima
dušom poput šupljeg džepa kaputa nenadano dubokom
mama, čujem šuštanje kukuruza noću u ovom gradu otkako sam shvatila
da toga što sam kod njega volela ima u jednoj devojci samo mnogo, mnogo više“
„Brda
deda, reci mi šta da zakopam u krtičnjak da moji prsti manje hitaju u njena brda“
„Ako je ljubav, onda je ljubav
ona je opasna njene usne su poezija
došla je taman kad je trebalo kao rodna godina zapalila vatru ne znajući koliko jako mogu da gorim
najgora je sebi, a meni je poluga od zlata iz trezora federalnih rezervi
ima je dovoljno da dolar apresira i izvoznici pamuka iz Meksika procvetaju pre njega
ona se ne javlja, ne javlja se! a toliko laži imam da joj kažem
da je neću čekati da je ništa ne razumem
i kako slušam tatu, a on hoće deliju
da okopa poljanu pod malinama čuva hektare bukovine i smonicu pod noktima“
„Sanjam oca i noževe, noževe, noževe
sećam se, zajedno smo slušali vesti:
u Crnoj Gori donet predlog zakona o istopolnim brakovima
kako si ustao, prekrstio se i rekao Crna Goro, postala si još crnja
opet si psovao Ameriku, ali, tata nije ljubav Lidl da dođe sa Zapada
obići ćeš sve vračare da me spasiš
nema vajde, ja ću misliti o njoj ti o ženi na koju inače misliš kad slušamo Šabana Šaulića
hej, tata, imaćeš divnu snaju
ta delija devojka zna da puca iz puške možeš u nebesa da vineš jabuku
da, tata, imaćeš snaju čak iako nemaš sina vidiš koliko je domišljat Bog“
„Pre polaska u školu znala sam šta je oduzimanje
bila sam opet zensko
mama je plakala u porodilištu deda opsovao kad je čuo
samo je baba umrla na vreme
svuda pogledi-srpovi pratili su za šta ću se uhvatiti
volela sam pištolje, bagere i čekic
šta će ti to? ti si žensko žensko si! govorili su
sedela sam tati u krilu okretala volan traktora na filmu to nikad nisu prikazali
tamo devojčica drzi kormilo s očevom rukom na ledima ima more ponosa da potopi sve naše poljane
ovaj kadar je drugačiji volan je utešna nagrada
dali su mi udzbenike i držali me dalje od alata
šteta sto nije musko mislile su strine ispod oka
uvek sam uspevala da sve uradim kako treba a oni mi nikad nisu oprostili što sam Radmila“
„Iznad tvojih ključnih kostiju
hajde, pozovi me želim da ti pokažem
koliko duše mogu da smestim u jamice iznad tvojih ključnih kostiju“
„Trubači
moj deda nije bio loš malo feminiziran pričao je pazi se ljudi sa svetlim očima pio petrolej i živeo dugo
voleo je babu kad je umrla
Komšija Jole ne zavideo dedi kako smo ga mi unuke oplakale
zato je u amanet ostavio da ga isprate trubači i da opletemo kolo
igrali smo neprestano udarajući o spomenike
dok su gradska deca pokušavala da budu kul
meni je Jole najlon džak punio slamom i gledao kako se sankam niz livadu
nije umeo da čita i piše toga se stideo
govorio nije bilo mogućnosti
more, Rado, nije bilo ničega
Jole, ja čitav život znam samo za školu a ništa me nije naučila”
„Ako ljubav, onda šta?
nisam znala postoji li Bog po selu se pričalo ima nesto!
nešto što nije dalo da naučim kako se vozi bicikl
kad si smotana! rugala se sestra
to su čini! deda je govorio to su čini
mrze nas jer smo bolji pazi na sta staješ
godina je bila teška kuća neomalterisana podovi stodvadesetosmice truli
osim u dedi ni u čemu nismo bili bolji od komšiluka
i zašto sad nije ovde da mi na kosu stavi venac od ivanjskog cveća
na dlanove pospe vodu sa tri izvora
i skine mi tvoje čini šašave“
„čoveku koji nema ništa svejedno je gde će da ode“
„jednom je neka žena zalutala u naše selo, pitala me dečko, gde ovde može da se okrene auto
posle ju je tata izvlačio traktorom iz jaruge kaže šta ti bi da je tamo pošalješ”
„deda, otkad te nema toliko je stvari koje više nikom ne pokušavam da objasnim“
„a sad, kojim ćes me travama lečiti od topline njenih usana“
„ali odrasla sam na selu i videla ako u proleće posadiš grašak na toj njivi u leto neće biti paradajza.“
„oduvek sam maštala da kreneš ka meni onde gde i buržuji kreću praznih ruku“
Ne znam baba, što ovo uopšte pišem tebi. Kontam da se ti nikad nisi nešto ložila na poeziju, a sasvim sam siguran da nalog na GoodReads-u nemaš. Iskreno govoreći, malo me i plaši pomisao na razgovor u kojem pokušavam da ti objasnim GoodReads.
Ona je, baba, kao i ti, došla sa sela u grad. Veoma lepo piše o tom osećaju. Malo je njoj drugačije nego tebi, čini mi se da je vaša generacija bolje umela da se oseća kod kuće u raznim mestima, dok se naša uvek pomalo oseća kao da je na pogrešnom i da bi možda trebalo proveriti neko treće ili se vratiti u prvo, mada je ipak možda i to drugo najbolje.
Ja, baba, nikako ne kapiram kako ona tako piše članovima svoje porodice, znajući da će oni to moći da pročitaju. Ja tebi, evo, pišem, uljuljkan minijaturnošću šanse da ovo pročitaš. Generalno super piše i porodici i o porodici. Plaše je njeni preci i to koliko su u njoj, kad će stričev temperament u njoj proraditi, brine o tome da li je ona ona unuka iz priče koja nejebe za prađedove grehe. Ona strepi (parafraziraću menjanjem iz prvog lica) da "bi se mogla ograditi, ali odrasla je na selu i videla ako u proleće posadiš grašak, na toj njivi u leto neće biti paradajza" (str 13). Zajebana je krv stvar, baba, ti bi sigurno imala ovde da dodaš priču o nekom čoveku što je živeo tu dole niz ulicu i što je bio težak, al imao je sina, bio sin dobar momak ali onda.
Ne sviđa mi se uvek kako piše o ženama, nisam siguran da li bi to i tebi smetalo. Povremeno piše o jezivim stvarima, koje su nekad i negde bile normalne, kao što ti povremeno ubaciš neku takvu priču dok pijemo kafu (recimo, o onom niz ulicu iz prethodnog pasusa).
Ti i ja slušamo Brenu, a ona i deda Šabana Šaulića. Ona ume i da vozi traktor, nosi perorez u džepu i žice u brushalteru. Ja ne umem da vozim traktor, a nemam ni perorez ni brushalter (a kamoli žice iz njega), ali pesme su me ipak jako dotakle.
Ipak ću se ja držati moje majke koja je samo hrišćanka i samo pije kafu, a Radmila će razumeti jer je ''šmeker-devojka'' , pa samim tim zna da ''nije ljubav Lidl da dođe sa Zapada''.
mama, tata, šta mislite možda ste plastičnim pištoljem kojim mi nikad niste dali da se igram ubili devojčicu koja se rodila * kad ga sretneš počinje rat za koji nemaš nikakvu strategiju zato što je ljubav jednostavna a ti si pre svega devojka i u neke bitke ne ulaziš da bi pobedila * hajde, pozovi me želim da ti pokažem koliko duše mogu da smestim u jamice iznad tvojih ključnih kostiju * čoveku koji nema ništa svejedno je gde će da ode
Jako mi se dopalo to što je tematika ove knjige drugačija od svega sa čim sam se do sada sretala u našoj poeziji. Neke od pesama baš i nisam razumela, ali ove ostale su jako lepe i pune emocija.
A pesme koje su mi se najviše dopale su:
- Tetka kaže to je smrt za pravoslavlje - Brda - Cvetin sin nije žensko - Ako je ljubav, onda je ljubav - Sanjam oca i noževe, noževe, noževe - Njena haljina - Pre polaska u školu znala sam šta je oduzimanje - Igračke ste kupovali za sina - Srpkinja sam al’ mi Kosovo nije u srcu - Do mog srca treba deset minuta kolima
•Tetka kaže to je smrt za pravoslavlje•
ova devojka je maštala o poslovnom kompletu i visokom momku koji nikad ne bi udario ženu da kad stvari postanu teške otpusti dugme na mojoj košulji kad se pojavio, pisala sam pesme o gospodinu sa damskim manirima dušom poput šupljeg džepa kaputa nenadano dubokom mama, čujem šuštanje kukuruza noću u ovom gradu otkako sam shvatila da toga što sam kod njega volela ima u jednoj devojci samo mnogo, mnogo više.
A evo i još nekih stihova koji su mi se svideli:
“prvo dvoje nije preživelo imala su defekt – nisu bila muška”
“trudila sam se da radim sve kako treba a oni mi nikad nisu oprostili što sam Radmila”
“od svega što sam na svetu mogla biti bila sam samo žensko, priča Radovanka pse na selu nikad nismo cenili a biti žena bilo je gore od psa”
“možda ste plastičnim pištoljem s kojim mi nikad niste dali da se igram ubili devojčicu koja se rodila”
“da, tata, imaćeš snaju čak iako nemaš sina vidiš koliko je domišljat Bog”
“ona je sama vidim to po rajsferšlusu njene haljine nezakopcanom na leđima do kraja”
“ona je opasna njene su usne poezija koju neću pročitati”
baš sam mnogo pisala o radmilinoj poeziji i ovoj zbirci praktično SVUDA, na instagramu najviše a pošto me ovde prate uglavnom ljudi koji me prate i na instagramu, možda da pokušam da se ne ponavljam; zbirka mi je dugo bila na to read listi, naročito što težim tome da poeziju čitam u naletima, i/ili umereno, kako bih sebi ostavila dovoljno prostora i vremena da o svemu lepo razmislim, pa čak i da se poistovetim (ko to ne radi?), a onda sam videla taj insert iz njenog gostovanja kod kesića (kog ne pratim, samo je tviter čudo) i beskonačan niz u najmanju ruku uvredljivih a zapravo vrlo uznemirujućih komentara (na istom tom tviteru) o njenoj pesmi srpkinja sam, al mi kosovo nije u srcu, nego ti - te konsekventno i o njoj kao osobi, autorki, ženi itd. i dosta me je to sve uznemirilo. mene radmilina poezija rastavi i onda opet sastavi i mislim da je pravo osveženje na našoj domaćoj sceni, naročito pored ognjenke lakićević koja kao da drži monopol nad pisanjem (tako se čini, možda grešim). na kraju, kao i uvek - ko sam ja da sudim, ali ipak to radim.