Ne znam da li ste imali nekad takvu situaciju, ali od pre koji dan nam, iznebuha, kuću krenuo da pohodi jedan polupoznati komšija. Navraća gotovo svakog dana, bez najave, ali sa, čini se, dobrim namerama. Model je možda poznat: usamljeni, postariji čovek, koji je doživeo velike lične tragedije i koji je hteo neku novinu u vidu društva. Ne buni se kad se ponudi neka rakijica, ponekad zapeva, svira frulicu (bukvalno – drvenu, iz rata) i govori o smrti bližnjih, a ne okleva da sasvim slobodno iskaže političke stavove po raznim pitanjima, od rata u Ukrajini, istrebljenja američkih starosedelaca do, istovremeno obožavanja Igmanskog marša i usputnog komentara kako je Hitler mogao da bude efikasniji (!?) kada su neki narodi u pitanju. Svoja razmatranja o istoriji dopunjuje i komentarima vezanim za njegovo školovanje: od toga koliki su uglovi petokrake zvezde, preko formula iz fizike, do palatalizacije i značaja pravopisa. Kao neko ko ima istančan sluh, dubok glas i izuzetno jak užički akcenat, malo-malo pa bi uskočio u karikaturalno imitiranje nekog drugog govora – južnjačkog, beogradskog, vojvođanskog. Koliko god njegovi upadi bili beskrajno naporni, a često i, pa, izluđujući, ne možete baš da mu uskratite gostoprimstvo i to ne samo iz pristojnosti, već i jer postoji u celoj njegovoj pojavi nešto krajnje pozorišno. On, zapravo, svojim dolascima pravi uvek događaj. Performans čak. Bes, žaljenje, smeh, prijateljstvo, dobronamernost, provokacija, frustracija, dosada, zabava – sve odjednom.
Gotovo sve navedeno može da se pripiše junaku Ziskindove monodrame, odnosno, radio-drame. Štaviše, spomenutog komšiju bih sasvim mogao da zamislim u toj ulozi i bez ironije verujem da bi je izneo sjajno. Iako je lik u tekstu znatno mlađi i iako potiče iz druge sredine, veštine mog upornog poznanika bi rašrafile dramu tačno kako treba. Bizarna stisnutost, kvaziproračunatost i osujećenost kontrabasiste dobila bi jedno tragično šarenilo bukom frulaša. Razodomaćeni barbarogenije u sudaru sa centralnoevropštinom povišenog neuroticizma može dovesti do scenskog požara. Znam, naravno, „Kontrabas” ima jednu psihoanalitičku, pa čak i alegorijsku otvorenost koja meni uglavnom smeta, kao što su mi neke dosetke dramskog junaka bile štrčeće, ali u celini smatram da svoj najveći potencijal ovo delo ima tek u kontekstu izvođenja. Prelazi, tonovi, nemirenja, tišine, vike, sviranje i čitav jedan soundtrack klasične muzike, mogu biti sjajan glumački izazov i odlično igralište za dizajn zvuka. S tim u vezi, bilo bi vrlo dobro da se „Kontrabas” baš čita i izvodi imajući u vidu akustičke kvalitete jezika – muzika nije samo organizacija tonova već i buka govora. A da ima inače nečeg posebno privlačnog u kontrabasu – ima. Kontrabasi su glomazni, a imaju i neku erotično-špijunsku auru, nikad sami pod reflektorima, a uvek tu kao valjana pozadina, podrška.
I, pravo da vam kažem, ne znam da li da budem svim ovim džumbusom fasciniran ili da se distanciram od njega. Daleko je Ziskind od scenskog radikalizma Handkea i Elfride Jelinek, ali njegov tekst poseduje fleksibilnost koja otvara retke mogućnosti. Ono što znam je da ću i dalje da likove o kojima čitam oblačim u one sa kojima pričam. Svako pažljivo čitanje je i malena režija, gde je scena svemoćna.
Za kraj, nešto od (korišćene) muzike:
Brams: II simfonija
Šuman: IV simfonija
Šubert: Simfonija u h-molu
Šubert: Pastrmka (die Forelle)
Berlioz: Te Deum
Ditersdorf: Koncert za kontrabas i orkestar