U knjizi Udaljena jednu stvarnost odavde našle su se, podeljene u četiri celine, pesme koje sam pisala zadnjih 25 godina. Od onih najranijih, mladalačkih, koje govore o žudnji ‒ za životom, ljubavlju, drugim telom ‒ do ovih aktuelnih koje se bave temama gubitka, smrti majke, roditeljstva… Ova je knjiga kratka retrospektiva celog mog života i pisana je stilovima koji se međusobno potpuno razlikuju, pa se na prvi pogled čini kao da autor nije samo jedna osoba.
Osećam ogromno rasterećenje zbog činjenice da će se sav moj emocionalni život, konzerviran u pesmama, otisnuti od mene i pustiti me na miru.
Sve su joj odlične, ali rasturila me je pjesmama o majci.
Nema je
Šminkala sam svoju mrtvu majku, pažljivo nanoseći maskaru na njene trepavice, da izgleda lepo kad otvori oči. Onda sam se setila da ih više neće otvoriti. Kad su radnici pogrebnog preduzeća pozvonili na naša vrata da je odnesu, trgnula sam se, da je glasno zvono ne probudi. Onda sam se setila da se nikad više neće probuditi. Dok sam na njeno žuto otečeno beživotno telo navlačila garderobu, pazila sam da je ne stisnem tamo gde je boli. Onda sam se setila da je više nikad ništa neće boleti.
Jutros sam sedela sama u stanu i pričala sa njom, a reči su se kao oduvani maslačak raspršile po sobi, udavile u vazduhu. Tek tada sam shvatila da je nema i da sve misli, reči i osećanja koje imam za nju lutaju sada po svemiru kao beskućnici. Nemam više majku. Srce mi je samleo blender. Svet se ohladio. Stvari, drveće, ljudi, sve se zaledilo. Umro je naš stan i umro je grad. Nemam gde da smestim onaj deo duše koji sam davala njoj. Taj deo luta po ledenom gradu, razgovara sa ulicama i klupama, a njegov glas putuje večno, jer nema mesta gde bi se skrasio, gde bi se sklupčao, zaspao i smirio.