Nad Beogradom sunce sja kao da nikad neće zaći. Ali kad stane da zalazi, u ove jesenje dane, gasi se kao žeravka u vodi. Izgleda mi kao da ne zalazi sunce samo, nego i zemlja s njim. Potone zajedno sa suncem i modra gorska kosa u daljini, a zatim počne da se gubi i sremska ravnica, da se savija kao naslikano platno. Ivo Andrić
Oslobodimo li se predrasuda, ostajući na tragu osobenosti Andrićevog pripovedačkog postupka, možemo sklopiti skicu jedne posebne literarne građevine, takozvane beogradske hronike. Ta nedovršena građevina, sa jedinstvenom osnovom ali sa nepovezanim prostorijama, mogla bi da bude imaginarni model za projekciju književne rekonstrukcije novije povesti Beograda. Od „Porodične slike“ u kojoj je, na fonu ratnih događaja, data psihološka evokacija odnosa u jednoj beogradskoj građanskoj porodici, do priče o Zeki, razuđenoj istoriji ne samo jednoga junaka, nego i celoga grada, kao i drugih priča koje izrastaju iz autorovog iskustva, Beogradske priče predstavljaju književno svedočanstvo o nemirnim vremenima, dramatičnim promenama i tragičnim okolnostima kako u spoljašnjem svetu, tako i u ljudskim dušama pojedinaca koji su tom svetu pripadali.
Ivo Andrić (Serbian Cyrillic: Иво Андрић; born Ivan Andrić) was a Yugoslav novelist, poet and short story writer who won the Nobel Prize in Literature in 1961. His writings dealt mainly with life in his native Bosnia under Ottoman rule. Born in Travnik in Austria-Hungary, modern-day Bosnia and Herzegovina, Andrić attended high school in Sarajevo, where he became an active member of several South Slav national youth organizations. Following the assassination of Archduke of Austria Franz Ferdinand in June 1914, Andrić was arrested and imprisoned by the Austro-Hungarian police, who suspected his involvement in the plot. As the authorities were unable to build a strong case against him, he spent much of the war under house arrest, only being released following a general amnesty for such cases in July 1917. After the war, he studied South Slavic history and literature at universities in Zagreb and Graz, eventually attaining his PhD. in Graz in 1924. He worked in the diplomatic service of the Kingdom of Yugoslavia from 1920 to 1923 and again from 1924 to 1941. In 1939, he became Yugoslavia's ambassador to Germany, but his tenure ended in April 1941 with the German-led invasion of his country. Shortly after the invasion, Andrić returned to German-occupied Belgrade. He lived quietly in a friend's apartment for the duration of World War II, in conditions likened by some biographers to house arrest, and wrote some of his most important works, including Na Drini ćuprija (The Bridge on the Drina). Following the war, Andrić was named to a number of ceremonial posts in Yugoslavia, which had since come under communist rule. In 1961, the Nobel Committee awarded him the Nobel Prize in Literature, selecting him over writers such as J.R.R. Tolkien, Robert Frost, John Steinbeck and E.M. Forster. The Committee cited "the epic force with which he ... traced themes and depicted human destinies drawn from his country's history". Afterwards, Andrić's works found an international audience and were translated into a number of languages. In subsequent years, he received a number of awards in his native country. Andrić's health declined substantially in late 1974 and he died in Belgrade the following March. In the years following Andrić's death, the Belgrade apartment where he spent much of World War II was converted into a museum and a nearby street corner was named in his honour. A number of other cities in the former Yugoslavia also have streets bearing his name. In 2012, filmmaker Emir Kusturica began construction of an ethno-town in eastern Bosnia that is named after Andrić. As Yugoslavia's only Nobel Prize-winning writer, Andrić was well known and respected in his native country during his lifetime. In Bosnia and Herzegovina, beginning in the 1950s and continuing past the breakup of Yugoslavia, his works have been disparaged by Bosniak literary critics for their supposed anti-Muslim bias. In Croatia, his works had occasionally been blacklisted following Yugoslavia's dissolution in the 1990s, but were rehabilitated by the literary community. He is highly regarded in Serbia for his contributions to Serbian literature.
Nisam dugo čitao Andrića(od srednje škole), i moram priznati da me je lepota stila i ta neka čista životna mudrost u opisu likova i životnih situacija impresionirala. Svaka priča ima neku poentu, ideju, lep stil, a povrh svega je i zanimljiva i uspe da me održi zainteresovanim da je što pre završim. Svaka priča ima i svoj zaokruženi kraj i konačnu poruku, svaka od njih tera na razmišljanje i daje ideje. Možda naslov zbirke u nekom smislu može da zavara, pošto su u suštini ovo "Beogradske ratne priče", budući da se skoro sve dešavaju za vreme rata, ili su nekako povezane sa njim. Ta činjenica je meni, kao istoričaru, ovu zbirku učinila dodatno zanimljivom, jer se bavi ratom, društvom, i što je najažnije, ljudskim ponašanjem za vreme okupacije, bombardovanja, i oslobođenja. Najviše mi se svidela ujedno i najduža priča, "Zeko", koja je ustvari poput kratkog romana(Prokleta avlija?), i koja govori jednu celokupnu zaokruženu priču. Pored nje tu su i priče "Slučaj Stevana Karajića", "Dedin dnevnik", "Razaranja", sve vrlo dobre. Možda moja jedina prava kritika, i ujedno i razlog zašto ova knjiga nije dobila 5 zvezdica, je zaista pomalo napadni seksizam. Naravno, imajući u vidu vreme u kom je Andrić pisao(četredesete godine 20. veka), to postaje malo razmuljivije, ali svejedno, idealizacija muževa, i pisanje o ženama kao da su one krive za sve njihove probleme(ili su glupe i poslušne), mi baš nije legla. U redu je da jedna priča opisuje takve ličnosti, ali prosto kada u svakoj priči imamo sličnu situaciju(dobar muž-loša žena), onda to malo bode oči, naročito kada znamo da postoji i puno suprotnih situacija(muž zlostavlja ženu), a to nije bio motiv nijedne od priča. Fali neki ženski lik koji nije zao, glup, ili pasivan. Što se svega ostalog tiče, preporuke, vrlo vredno štivo!
Čitajući je, pomislila sam kako bi neki stranac koji je pročita, stekao utisak da su svi muževi u Beogradu skromne i namučene poštenjačine sa kojima se sudbina grubo našalila kad im je dodelila njihove "Margite". Lajave, nabusite, bezosećajne, priproste žene, "ptičje pameti" s jezičinama kao sa bičevima. Većina ženskih likova se uklapa u taj kalup, nemoralne, sebične, plitke i površne. Sva lepota njegovog načina pripovedanja ostala je u senci tog utiska.
Na kraju sam tako zapeo na Zeki da sam bio sretan jednom kad sam završio knjigu, svi ostali dojmovi sakrili su se iza tog olakšanja, sve zanimljivosti, jezične konstrukcije, i likovi stali su iza tog velikog olakšanja.
„Nad Beogradom sunce sja kao da nikad neće zaći. Ali kad stane da zalazi, u ove jesenje dane, gasi se kao žeravka u vodi. Izgleda mi kao da ne zalazi sunce samo, nego i zemlja s njim. Potone zajedno sa suncem i modra gorska kosa u daljini, a zatim počne da se gubi i sremska ravnica, da se savija kao naslikano platno.“ Ivo Andrić
Sve priče se bave ratnim godinama u vreme Drugog svetskog rata, tačnije bombardovanjem Beograda pred kraj rata od strane saveznika.