Ova knjiga govori o trajnom uticaju koji pojedinci mogu imati na naše živote.
Glavni junak, Nil, osvrće se na odnos sa svojom nekadašnjom profesorkom Elizabet Finč, intelektualno provokativnom figurom koja ga je fascinirala, ali mu nikada nije dozvolila da joj se suštinski približi. Njegova „ljubav” prema njoj nije romantična u klasičnom smislu – to je osjećaj divljenja, želja za razumijevanjem i traganje za smislom kroz nekoga koga nije uspio da odgonetne. Nakon njene smrti, Nil pokušava da rekonstruiše njen život, ali umjesto jasnih odgovora, ostaju mu samo fragmenti, tumačenja drugih i sopstvena potreba da je sačuva u mislima na način koji mu je potreban.
U drugom dijelu romana, Barns skreće pažnju na istorijsku ličnost Julijana Otpadnika, rimskog cara koji je odbacio hrišćanstvo i pokušao da obnovi paganstvo. Ovaj dio romana više liči na esej nego na pripovedanje, ali nije tu slučajno – on odražava način na koji Elizabet Finč razmišlja, kao i širu ideju romana da su interpretacije prošlosti uvijek neizvjesne i podložne različitim tumačenjima. Julijanova smrt jeste prelomna tačka u istoriji, ali možda i nije – možda bi se stvari odvile isto i bez nje. Isto važi i za Elizabet Finč – ona je oblikovala Nila, ali pitanje je da li bi i bez nje završio u sličnoj potrazi za smislom. Možda je malo usporen ovaj dio romana, traži da se dodatno angažuje još moždnih ćelija, ali mislim da je u kontekstu ove knjige nezaobilazan.
Elizabet Finč je roman koji traži strpljenje i promišljanje. Stalno se vrzmaju pitanja o tome kako pamtimo ljude, koliko tuđa tumačenja oblikuju naše razumijevanje i može li se istina o bilo kome ili bilo čemu zaista spoznati. Na kraju, možda nije važno ko je Elizabet Finč zapravo bila – već ono što je Nil iz nje stvorio u svom umu.
„Nametnuta monogamija ravna je nametnutoj sreći, a znamo da je to besmisleno. Ako je nenametnuta, monogamija može biti odnos koji ima smisla. Romantična monogamija može biti poželjan odnos. Prvi se, međutim, po pravilu izvitoperi u neku varijantu nametnute monogamije, dok drugi pokazuje sklonost da se izrodi u opsesivan i histeričan odnos. Što ga čini bliskim monomaniji. Treba uvek praviti distinkciju između uzajamne strasti i zajedničke monomanije."
„Budite relativno zadovoljni relativnom srećom. Jedino što je u životu jasno i neupitno jeste nesreća"
"Odviše smo, smatram, skloni tome da istoriju percipiramo kao svojevrstan vid darvinizma. Preživljavanje najsposobnijih, s tim što Darvin, naravno, uopšte nije smatrao da su to oni najsnažniji pa čak ni oni najinteligentniji, već oni koji su najsposobniji da se prilagođavaju promenljivim životnim okolnostima."
"...Sve dok ne dođe onaj trenutak kad poslednji put na nas pomisli poslednja živa osoba koja nas pamti. Trebalo bi da postoji posebna reč za taj konačni trenutak, koji predstavlja i naše konačno iščeznuće."