Peta knjiga koju sam pročitala ove (2023.) godine je "Luda za modom, šta se tu može" (Slave to fashion) Rebeke Kempbel. Naslovnica mi je izgledala onako simpatična, kao i prevod naslova na naš jezik, koji je podsjećao na refren Brenine pjesme ("Luda za tobom, šta se tu može"). Očekivala sam jedan chicklit za opuštanje. Ipak, na početku je išlo teško, dolazila sam u iskušenje da odustanem od daljeg čitanja. Podsjećalo me na situaciju kada upoznate neku finu osobu, ali ona jako puno i jako brzo priča, jedva da napravi pauzu da udahne zrak. Stil pisanja je bio takav da prati misli i aktivnosti glavne junakinje i baš je puno toga bilo nabacano u kratkom vremenskom razmaku, pa bih se umorila poslije pročitane jedne stranice...
Glavna junakinja Keti Kastl je ostavljala utisak površne i egocentrične osobe koja je voljela modu i radila u modnoj industriji. Gazila je hrabro naprijed, vodeći računa samo o sebi, kako osvajanjem željenog samca, sina svoje direktorice, tako i prilikama za napredovanje. Jedna rečenica u kojoj spominje svoje kolegice to najbolje opisuje: "Njima se ne dopada način na koji sam napredovala u svojoj karijeri, ostavivši njih za sobom. One misle da ja mislim da sam sada previše dobra za njih, što ja stvarno i mislim, a i jesam.". Još par rečenica takođe dobro opisuju njen stav: "Grozno skladište u Majl Endu, mnogo žena koje tamo mučno rade i čiji su životi previše grozni da bi se o njima uopšte i razmišljalo."... "Ima samo deset minuta hoda duž Majl End Rouda do magacina, ali je to uvijek dovoljno da se oneraspoložim. Ljudi koji nemaju veze sa svijetom mode, misle da je tu se samo Milano i modne revije i piste i supermodeli. Samo kada si unutar tog svijeta vidiš eksploatatorske krojačke radionice, magacine i Majl End"...
Nakon što napravi nešto (da ne pravim spojlere) ona kao katapultom ostaje izbačena iz svega, s posla, iz stana, iz svoje veze. Borac, kakva i jeste, nakon pada i dolaska sebi, ona kreće sve iznova, od samog početka, samo ovaj put sa dosta niže startne pozicije nego prvi put. Ipak, tokom svih tih peripertija, Keti se malo ipak mijenja nabolje. Ne previše, tako da može da djeluje i realističnije nego u knjigama sa klasičnim hepiendom. Najbolje da navedem citat sa zadnjih stranica: "Ti si se promijenila, zar ne, Keti?"... "Živjeti znači mijenjati se. Ne možeš to da spriječiš. Ali, ako si time mislio na to da sam bolja, ljubaznija, pametnija, ne znam. Možda malo. A ako misliš na to da sam prestala da budem tašta i egocentrična i da sam prestala da se ponašam kao kučka i da budem zaljubljena u modu, onda ne, ne bar istinski". Tako je i bilo. Drago mi je što nisam odustala od čitanja ove knjige. Ocjena: 2 + ⭐️⭐️