Kod kuće me čekao Robotko. Pokušao sam mu napraviti tijelo. Mislio sam na Moranu. Već dugo nisu stigla nikakva pisma za mene. Iako nisam siguran je li ih ona uopće pisala. Više ne trepće očima kad razgovaramo. Čini se da polako počinjem kužiti što je patnja. Prije sam mislio da je to nešto pohano s vrhnjem, a sad vidim da je to nešto iznutra - u čovjeku - kao neki val. Robotko me gledao i slušao s razumijevanjem. Ponekad mi se učini kao da je živ. U svakom slučaju, mozak mu se više ne raspucava. Trup sam na kraju napravio od bakine rifljače, a žicama ga povezao s mozgom. Mislim da ću zaista od Robotka napraviti čovjeka. Moram malo proučiti tehnički odgoj i sve će biti u redu. Kao dragi Bog. Na svoju sliku i priliku.
Sanja Pilić (Split, 16. svibnja 1954.) hrvatska književnica. Osnovnu školu i školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Kako sama autorica navodi za «odrasle, romantične i tužne» objavila je 2 zbirke priča: «Ah, ludnica» (Globus, 1986.) i «Tjeskoba šutnje» (Revija, 1990.). Iza nje je i nekoliko zbirki poezije: «Ženske pjesme» (Mozaik knjiga, 2000.,2001.), «Faktor uspjeha» (Mozaik knjiga, 2002. 2003.) i još ponešto: «Različitosti, od vrijeđanja do umorstva - priča Leti, Marta, leti» (Ljevak, 2003.); «Znala sam da moram izabrati drugačiji život» (Mozaik knjiga 2003., 2004.).Autorica je brojnih knjiga za djecu. Dobitnica je nagrade Grigor Vitez za knjige "O mamama sve najbolje" (1990.) i "Sasvim sam popubertetio" (2002.) te nagrade Ivana Brlić-Mažuranić za knjige "Mrvice iz dnevnog boravka" (1995.) i "Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije" (2001.) te nagrade "Mato Lovrak" za knjigu "Što mi se to događa?" (2007.). Roman "Jesam li se zaljubila? dobitnik je Časne liste IBBY- ja za 2008. godinu. 2010. god. dobila je nagradu "Kiklop" za roman "Hoću biti posebnaaaaa!"
Po romanu "Sasvim sam popubertetio" napravljena je predstava u zagrebačkom teatru "Žar ptica".
Sanja Pilić dobitnica je druge nagrade Večernjeg lista za kratku priču "Ah, ludnica" za 1981. godinu i treće nagrade Večernjeg lista za priču "Muškarci mog života" za 2005. godinu. Dobitnica je i druge nagrade za radioigru "O kome se to radi" Radio Študenta i revije Literatura 1990. (Slovenija).
Sanja Pilić odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi.
Lektirni naslov koji je sadržajno prilagođen učenicima petog razreda. Međutim, i pored u naletima vrlo šaljive fabule, nije u potpunosti opravdao neka predčitalačka očekivanja. Priča o robotu kog glavni lik izrađuje duže vreme je dobra, ali opis činjenice da taj robot u jednom momentu oživi je previše. Oživeli robot postaje sve inteligentniji te je na neki način odraz glavnog lika, ali u opisu se nigde ne nazire da je u pitanju deo mašte glavnog lika, već naprotiv, deo ozbiljne stvarnosti. Radnju prate primerene ilustracije, font je nešto krupniji, prored je uobičajen.
U šestom razredu sam je imala za lektiru, a sječan se svega kao da je bilo jučer. Jedina lektira iz osnovne koja meni nije bila muka za čitat je bila ona. Slobodno mogu potvrditi da je bila jedina do kraja pročitana tada kada sam mislila da nikada neće niti jednu pročitst knjigu. Kada sam je neki dan vidjela na polici knjižare znala sam da je to znak da moram napisat recenziju na jedinu ikada napisani lektiru.
Uvijek sam voljela govorit kada sam bila mlađa da vjerujm da smo svi vjerojatno samo nju pročitli od lektira u osnovnoj školi 🤣
Jednostavno je bila zanimljiva i podjsećala me je na naš tinjeđere. Kao da nas je opisivala. Od mene velika preporuka svakoj osobi koja misli da lektira ne može bit zanimljiva!