"…important for anyone who is concerned with inter-religious dialogue and the meaning of… visionary mysticism." -- The Reader's Review
This first complete English translation of two works by Zen scholar D.T. Suzuki introduces Emanuel Swedenborg and compares Swedenborgian thought to Buddhism. The first work stresses Swedenborg's message that true spirituality demands an engagement in this world; the second compares Swedenborg's description of heaven to the paradise of Pure Land Buddhism.
Daisetsu Teitaro Suzuki (鈴木 大拙 貞太郎 Suzuki Daisetsu Teitarō; rendered "Daisetz" after 1893) was Professor of Buddhist philosophies at Ōtani University. As a translator and writer on Buddhism and Eastern philosophy, he greatly helped to popularize Japanese Zen in the West.
Suzuki, koji je najzaslužniji za širenje zen budizma na Zapadu, ujedno je bio i prenosnik Svedenborgovog hrišćanskog ezoterizma u Japan. Tako se nešto što je naizgled nespojivo i nešto što pripada dvema potpuno različitim tradicijama, našlo se u saglasju kod jednog čoveka, što je jedan od dostojnijih primera verske tolerancije i uspešne razmene darova između Istoka i Zapada. U periodu između 1910. i 1915. Suzuki je preveo četiri Svedenborgove knjige na japanski jezik i napisao dva eseja. Iako je drugi završio sa obećanjem da će pisati još o njemu, Suzuki nikada više nije pisao na ovu temu iako je do kraja života imao samo lepe reči za švedskog „racionalnog” mističara.
Ta dva teksta su me dugo privlačila, delom jer sam želeo da vidim na koji način zen budista doživljava nešto što je deo zapadne ezoterije, ali i da li upada u neku sličnu zamku nesposobnosti da se drugačija kultura razume, tj. zamku, u koju ja i mnogi drugi Evropljani, upadaju da, kada čitamo o zenu, mislimo na nihilizam – što je savim pogrešno.
Kod mene, u prvi mah, Suzukijeva dva eseja su izazvala razočarenje jer nisu ništa posebno. Njihova ambicija ne prevazilazi svrhu uvoda u Svedenborgovu teologiju, a ako se uporedi sa Borhesovim tekstom sličnih ambicija, taj uvodni čas nije preterano nadahnut. Prvi, vidno duži, tiče se Svedenborgove biografije, dok se drugi bavi njegovom koncepcijom neba i više-sile.
Ono što je vidno popravilo utisak jesu dodatni tekstovi u vidu predgovora i pogovora, koji su mi pomogli da razumem okolnosti za razumevanje ovih eseja. Endru Bernstajn, stručnjak za istoriju Japana, objašnjava da je Suzuki video u Svedenborgu mogućnost da se prevaziđe rascep kod japanske omladine između emocionalnog haosa, prouzrokovanog upoznavanjem sa nemačkim idealizmom, i napora reformi meiđi perioda da se od omladinaca stvore javno odgovorni građani. Stoga je Suzuki u Svedenbergovom životu video primer odgovornog, racionalnog građanina koji, u isti mah, „ponire iznutra”, razgovara sa anđelima i tvrdi da je putovao u pakao i raj. (Ovo insistiranje na racionalnim i praktičnim polazištima svedenborgijanstva je postajalo i na Zapadu, te je verovatno jednim svojim delom uticalo na pojavu pragmatizma u Americi, što preko Emersona, što preko činjenice da je Vilijam Džejms odgajan u porodici svedenborgijanskog sveštenika).
Drugi propratni tekst u ovom izdanju napisao je Dejvid Loj, savremeni učitelj zen budizma, i u njemu je sistematično ukazano na neobičnu sličnost između budizma i svedenborgijanizma, te Suzukijeva koncepcija Svedenborga kao Bude severa zaista postaje jasna i smislena. E sad, da ne prepričavam sadržaj, koga zanima može da pročita, ali, recimo da Loj uočava i neke sličnosti u obe tradicije sa postmodernim negiranjem ontološkog „ja”.