Šalaporte

by Marko Gregur

Roman Šalaporte Marka Gregura ponajprije je priča i polemika o suvremenoj umjetnosti, anarhiji ukusa i orijentira, o bitci za smisao i mjesto pod zvijezdom.

Jerko, čovjek s ambicijom da bude umjetnik, grozničavo oboružan citatima o umjetnosti i smislu – ali bez vlastite umjetnosti – vraća se zbog sprovoda na rodni otok Prvić. Stjecajem vlastitih nevolja tu se duže zadržava, a onda biva zatočen zbog pandemije korone.

Nakon zagrebačkog potresa, koji joj je devastirao donjogradski stan, pridružuje mu se glumica Vanja sa svoje dvije male kćeri, žena koja ga je sa svim njegovim knjigama nedavno izbacila iz svog stana i života. Oko njih je živopisna galerija otočana, od tranzicijskih pobjednika i gubitnika do redikula i jednog magarca. I virovi uspomena koje traže bonacu.

Postupno, uglavnom kroz muke i sukobe, emotivne amplitude i umjetničko-konceptualne pokušaje koji znaju biti i banalni i komični, Jerko nalazi svoj novi identitet na staroj podlozi otoka i otočana. Jer realistički prikazan Prvić, baš kao i utopijski Baretićev Trećić – mijenja ljude.

Kruno Lokotar

288 pages, Hardcover

Published March 1, 2023

About the author

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu, specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Doktorand je i vanjski asistent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016.-2018.). Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Objavio je knjige Lirska grafomanija (Naklada Ceres, poezija, 2011), Peglica u prosincu (DHK PPO, kratke priče, 2012), Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, kratke priče, 2014), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, roman, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, roman, 2018.) i Vošicki (Hena com, roman, 2020.) Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz preveden je na slovenski, dramatiziran za Hrvatski radio, objavljen kao zvučna knjiga i dobitnik je nagrade Katarina Patačić kao najbolja knjiga na kajkavskom dijalektu objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda bio je u užem izboru za nagradu Gjalski i objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe.
Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric.
Tajnik je Društva hrvatskih književnika.

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 3 out of 5]

Već neko vrijeme može se primijetiti popularnost otoka kao motiva u suvremenoj hrvatskoj književnosti (a i u ponekom filmu). Od Baretićevog „Osmog povjerenika“, pa preko djela Jurice Pavičića („Knjiga o jugu“, „Prometejev sin“) i drugih, možda manje eksponiranih autora (Edi Matić, „Pop“; Sanja Lovrenčić, „Ardura“; Lora Tomaš, „Slani mrak“), tako da se i najnoviji roman Marka Gregura „Šalaporte“ uklapa u taj trend. Koristeći motiv povratka, dobro poznat hrvatskoj književnosti, opisuje Jerka, wannabe umjetnika koji zapravo ne zna koja je njegova umjetnost, ali zato ima džepove prepune citata o umjetnosti i umjetnicima. Jerko se vraća na rodni Prvić, zbog sprovoda, ali stjecajem okolnosti zadržava se na njemu dulje nego što je planirao (ako je uopće išta planirao). Tu se, naravno, umiješaju i događaji naše aktualnosti – epidemija koronavirusa i zagrebački potres – iako valja priznati da su ta zbivanja vrlo diskretno uvedena u roman i ne remete osnovnu ideju, a to je smisao umjetnosti i bivanja umjetnikom u današnje vrijeme.
Sama ideja, iako nije prvenstvena i originalna, dobro je razrađena – Gregur je ipak vrstan pisac. Ali cijelo vrijeme čitanja ima nešto što grebe u pozadini. Otočki ambijent, koliko god se autor trudio da vjerno prikaže otok dobro mu poznat iz ljetovanja u djetinjstvu, ipak nema onu dozu autentičnosti kakvu bismo očekivali, i kakvu Gregur odlično stvara u svojim ranijim djelima, gdje se držao kontinentalne sredine. Aluzije na druge autore (u prvom redu „Mirise, zlato i tamjan“ S. Novaka, ali i na Vlastu Delimar i njezin performans iz 2001.) doimaju se nametljivo. Na kraju su najuvjerljiviji dijelovi teksta u kojima se autor fokusira na opće životne teme, nevezane uz otočku sredinu, ali intimno čvrsto povezane s glavnim likom – rani gubitak majke, razvoj odnosa s ocem, ljubav prema djeci koja nisu njegova biološka, pokušaj oživljavanja propale veze. U tom smislu, roman je zaista dobar. Ali bolje bi bilo da mu je mjesto radnje negdje drugdje, a da likovi govore standardnim jezikom i ne trude se oko dijalekta koji im baš i ne leži.

[Iva · Rating 5 out of 5]

Lijepa i zanimljiva knjiga u kojoj me glavni lik ili izluđivao svojim postupcima ili osvajao svojim književnim uzorima i citatima. Jedan otok, jedno nedavno vrijeme (korona), jedan komadić nečijeg života čiji dio poželiš biti barem nekoliko puta. Najtoplija preporuka.