Dalijeva autobiografska knjiga u kojoj objašnjava svoje životne i umetničke postulate, kompleksne osnove svoje ekscentričnosti i beskrajne nadrealističke mašte kojom je obeležio slikarstvo XX veka.
Salvador Domingo Felipe Jacinto Dalí i Domènech, 1st Marquis of Púbol, was a Spanish surrealist painter born in Figueres, Catalonia.
Dalí was a skilled draftsman, best known for the striking and bizarre images in his surrealist work. His painterly skills are often attributed to the influence of Renaissance masters. His best known work, The Persistence of Memory, was completed in 1931.
Salvador Dalí's artistic repertoire also included film, sculpture, and photography. He collaborated with Walt Disney on the Academy Award-nominated short cartoon Destino, which was released posthumously in 2003. He also collaborated with Alfred Hitchcock on Hitchcock's film Spellbound.
Dalí insisted on his "Arab lineage", claiming that his ancestors were descended from the Moors who occupied Southern Spain for nearly 800 years (711-1492), and attributed to these origins, "my love of everything that is gilded and excessive, my passion for luxury and my love of oriental clothes."
Widely considered to be greatly imaginative, Dalí had an affinity for doing unusual things to draw attention to himself. This sometimes irked those who loved his art as much as it annoyed his critics, since his eccentric manner sometimes drew more public attention than his artwork. The purposefully-sought notoriety led to broad public recognition and many purchases of his works by people from all walks of life.
Dali bez imalo suzdržavanja u svojoj biografiji opisuje koliko mu je od još od ranog detinjstva stalo da bude u centru pažnje i da bi uradio sve, samo da tu pažnju i dobije. On pokazuje da je apsolutno svestan svoje genijalnosti i ima taj uobraženi stav koji pokazuje da je takođe svestan i da mu niko nije ravan. Ne krije da je u životu imao postupke koji nepobitno pokazuju da je loš čovek, jer mu nije ni stalno da bude dobar, već da na bilo koji način dobije ono što hoće, da neometano ispolji svoju ekspresiju i bude primećen kao umetnik u onoj meri u kojoj je zaslužio.
On je sjajan primer toga da nekada treba da se razdvoji umetnik od umetnosti. U ovoj autobiografiji prikazuje mnogo scena iz svog detinjstva i rane mladosti. Ona je kod nas objavljena i pod imenom Tajni život Salvadora Dalija (što i jeste njen originalni naziv) i možete da je nađete u izdavačkoj kući Arete. Dali ima još jednu biografiju koja obuhvata kasniji deo njegovog života i sada, kada sam se podsetila ove, definitivno moram da je pročitam.
“Čovek koji, kao Kant, piše tako važne i tako nekorisne knjige mogao je samo da bude anđeo”
Knjiga je napisana u skladu sa ličnošću njenog pisca. Iako su događaji napisani u hronološkom redosledu, primećuje se da se sećanja javljaju impulsivno, bez ikakvog reda ili pravila – ona o kojima je najviše pisano, za ta je pisac siguran da su se desila: “Od sedme do osme godine živeo sam u vlasti snova i mita. Kasnije mi je bilo nemogućno da odvojim stvarnost od mašte. Moje pamćenje pretopilo je istinu i laž u jedan blok, i samo objektivna kritika nekih i suviše apsurdnih događaja omogućavala je da se jedno razluči od drugog.” Očigledno je (i razumljivo) da su sećanja koja imaju veze sa njegovim slikanjem i stvaranjem umetničke karijere živopisno predstavljena, detaljno i sa bogatim, liričnim stilom. Ne bih želela izvlačiti zaključke o samoj ličnosti Salvadora Dalija, mogu samo reći da je izvanredno koliku introspekciju je posedovao. Jedan primer toga je sledeći citat: “Moja ličnost, koja se sve snažnije potvrđivala, više se nije zadovoljavala primitivnim narcisoizmom, već se ubrzo pročistila antisocijalnim i anarhičnim tendencijama” Kroz knjigu su provučena njegova ispitivanja o prošlosti, pre svega o njegovim prošlim akcijama i šta su one tada za njega značile, kao i to šta one trenutno za njega znače. Iako je njegova samosvest na odličnom nivou, to ne znači da je iznenađujuća, pogotovo uzimajući u obzir da je pomno studirao Frojdove misli, kao i činjenicu da je celog života pokušavao da svoje stanje uma, svoje nesvesno prenese na hartiju. Bez takve introspekcije ne bi se uspeo probiti u umetnosti, a kamoli je radikalno promeniti. Njegova dela i njegovo mentalno stanje su blisko povezani aspekti njegovog života i u svakom trenu utiču jedan na drugog. Iako o događajima ne mozemo suditi objekivno, mi čitaoci kao pratioci jednog nepouzdanog pripovedača, ipak možemo donositi zaključke o njegovom mentalnom procesu obrađivanja informacija iz okoline. Za ovo postoji jedan lep primer iz knjige - određeni incident sa dečakom i violinom. On nam prikazuje kako se Dali celog svog života, bukvalno, vodio instinkom. Možda je kasnije u životu stekao više kontrole nad njim kako je više proučavao sebe, ali on je uvek bio tu kao srž njegovog delanja. Ovaj incident, kao i mnogi drugi iz njegovog mladog života su se desili po istom šablonu - Dali je nešto impulsivno uradio i posle je svom delu davao opravdanja, odnosno, dodelio im nameru kako bi se prikazali kao činovi ludog genija. Nijedna akcija nije imala svoju nameru dok nije bilo završena. Smatram da je umetnost imala važnu ulogu u ophođenju prema spoljašnjem svetu. Što je više slikao, imao je više kontrolu nad svojim impulsima. Ona je eventualno postala most između akcije i namere. Umetnost je bila instrument njegovog unutrašnjeg života u borbi sa spoljašnjim svetom. Bila je krucijalna za njegovo preživljavanje. Svakako preporučujem ovu knjigu zato što je čudno književno delo, puno iznenađenja i fascinantnih dogodovština koje će sigurno uspeti da održi čitaočevu pažnju.
Ja, pa ja. Hvalospev o samom sebi, velikom Daliju. Iz svega pročitanog mogu da zaključim da je svoju psihičku bolest kanalisao kroz umetnost i da nije bilo toga, verovatno bi ubijao prostitutke ispod nekog mosta. Visoke tri zvezdice su zbog stila jer, iako su mu misli, na momente, bile ribe i rakovi - nije to rđavo.