Možda ne treba da me iznenađuje što je gospođa koja je s pedesetak godina bila prva lektorka Tolkinovog Gospodara prstenova sa šezdesetak godina objavila SF roman koji su na sve strane reklamirali kao "hrabra naučnica se seksa s vanzemaljcima"; ali SVAKAKO ne treba da me iznenađuje što je blurb senzacionalistički i netačan.
Naomi Mičison je u ovom kratkom romanu od prve do poslednje strane zadržala ton i stil memoara ili čak duže usmene ispovesti. To znači da sve što nam o svom životnom putu pripoveda Meri, naučnica specijalizovana za uspostavljanje komunikacije s inteligentnim vanzemaljskim oblicima života, deluje upravo tako - ispričano: sažeto, retrospektivno, s njenim komentarima, bez razrađenog upravnog govora ili tuđih stanovišta. Ne postoji zaplet kao takav već samo nizanje epizoda kao u pikarskom romanu; završetak je jednako nagao i proizvoljan.
Ponekad taj stil ima zaista urnebesan komički efekat, kao kad nas izveštava o različitim životnim odlukama i događajima: "Možda sam izboru oca za svoje drugo dete pristupila previše racionalno i zdravorazumski, on je divna osoba i moj sin s njim je divna osoba i u lepim smo odnosima svi zajedno ali nikad ne bih ponovo imala dete s njim" ili o brojnim načinima da se uspostavi kontakt s Marsovcima od kojih neki slučajno vode i do partenogeneze. Brojne vrste vanzemaljaca s kojima se Meri susreće opisane su srećno i maštovito, i svaka pred nas postavlja barem jedan misaoni i etički eksperiment; gotovo kao jedan za nijansu topliji Stanislav Lem iz Zvezdanih dnevnika Ijona Tihog.
Sve u svemu, ovo nije klasični roman već niz ulančanih SF epizoda i dragoceniji je kao inspiracija za razmišljanje nego kao zaokruženo delo.
E da, seks sa vanzemaljcima. Predgovor nemačkom izdanju, pisan sedamdesetih, srećno nam saopštava da sem ovog romana ne postoji ženski SF u kome se autorke ozbiljno bave seksom. Postoji Leva ruka tame, kaže nam predgovorac, ali Ursula Legvin u njemu piše o seksu hladno i klinički kao da je muškarac, a ne kao Naomi ovde, ženstveno i delikatno. (...Mnogo sam se tu zamislila...)
Srećom, predgovor nema pojma. Naomi o seksu, vezama i reprodukciji piše pre svega, pa, neopterećeno i bez ikakvih ideja da bi u jednom razumnom društvu budućnosti oni nekom mogli predstavljati problem u životu: "ljudi smo, dogovorićemo se" je neiskazani moto za sve takve interakcije u ovom romanu, strasti ima ali je nekako sve vreme u jasno ocrtanim granicama i stoga nimalo erotična. "Ne mogu da zamislim prijatniji način da se provede slobodnih pola sata" jeste iskren iskaz ali ne baš na visini Bore Stankovića.
Nasuprot tome, materinstvo neočekivano (za SF iz ranih šezdesetih) dobija na emotivnom značaju. Sama Naomi Mičison je imala sedmoro dece a izgubila dvoje i ovaj roman, zapravo, na jednom nivou vrlo nežno i precizno ocrtava i radost i bol dobijanja i gubitka dece. i u tome je možda i najuspeliji. (Pri tome mislim baš na tu najraniju fazu materinstva. U društvu budućnosti majke se decom intenzivno bave prvih godinu-dve, "dok ih ne stabilizuju kao ličnosti", a onda srećno odu dalje, nadam se i verujem da su SF vrtići dobro organizovani jer o tome ništa ne saznajemo. Kasnija interakcija s oba roditelja je čisto stvar dobre volje i druženja.)