Nisan Sani 1200, ili samo “Sani” kako ga svi likovi u ovoj mangi zovu je stari automobil parkiran u dvorištu iza doma za napuštenu decu. Njegova karoserija, koja pred kraj priče postaje rđava i na granici raspada, služi kao svojevrsni porstor za snove i maštu. U “Sanija” ulaze nesnađeni klinci u potrazi za svojom verzijom života i u begu od realnosti koja ih okružuje. “Sani” njima pruža utočište i sigurnost, mesto gde mogu da budu šta požele, neko drugi, mnogo srećniji od njih samih.
Tema mange “Sani” i svakog od njenih šest brojeva može se svesti na sledeći citat: “Deca se smeju i pevaju, ali pate iznutra. Tužna su jer se osećaju odbačeno.”
Fasada dečijih lica na svakoj od stranica krije duboko usađenu patnju, bol i tugu koju manjak prisustva roditelja u njihovom životu ima za posledicu. “Sani” istražuje odnose ukorenjene u japanskoj kulturi da jedan roditelj može odvesti svoje dete u sirotište, ostaviti ga i posećivati ga (ili ne) po svojoj volji. Manga se osvrće na značenje reči “porodica” i kakav uticaj sebični porivi roditelja imaju na njihovu odbačenu decu.
Svako poglavlje je vinjeta života nekog od deteta koje živi u sirotištu. Kombinacija velike tuge i utešne nade da će stvari nekada možda biti bolje kulminira u četvrtom broju gde sam morao da pravim pauzu nakon svakog poglavlja od siline emocija i empatije koju sam osećao prema svakom liku.
Drago mi je da se “Sani” završava na pozitivnoj noti, jer je manga konstantno teskobna, te kadrovi koji prikazuju Nisanov automobil kako “leti” iznad grada metaforično ukazuju na to da su mogućnosti života beskonačne i da će Haruo, Junsuke, Sei, Haruna, Kenđi, Kito, Megumu, Taro i ostala deca nekada, možda, doživeti trenutke sreće i konačnog blagostanja.
Imate moje velike preporuke za ovu snažnu mangu, ali i upozorenje da iziskuje vašu potpunu emocionalnu posvećenost.