U južnoafričkim Kimberli rudnicima dijamanata lupeža bi kažnjavali odsijecanjem noge, jer je upravnicima trebalo da isti čovjek i dalje nastavi da prekopava za dragim kamenjem. Stoga je interesantno što je simbol svjetske prijestonice dijamanata, belgijskog Antverpa – ruka. Zaštitni znak, gradska fontana, prikazuje rimskog vojnika Silvija Braboa koji se sprema da zafrljači amputiranu ruku jednog džina u rijeku Šelt.
Pomenuta fontana predstavlja omaž legendi o nastanku Antverpa circa 1200. godine, na čijem je mjestu džin iznuđivao kaparu od brodova u prolasku. Kapetani što bi odbili da plate globu, izgubili bi ruku, sve do trenutka dok džin nije ostao bez svoje; „antverp“ je, treba znati, izdanak stare flemiške riječi za „baciti ruku“ – nešto što je belgijski kralj, Leopold II (1835-1909), iz ovog ili onog suludog razloga, naređivao da se radi sa robovima i stanovništvom u Kongu, od najmlađih pa do onih najstarijih.
Antverp je postao permamentna dijamantska prestonica još tokom XV vijeka i od tada nije izgubio tu titulu, budući da se većina svjetskih poslova sa dijamantima odvija preko firmi koje svoja sjedišta imaju u kvartu poznatom kao Dijamantska četvrt. Naime, obezbjeđenje u Četvrti je toliko neumjereno da podsjeduje bezmalo utopijske kvalitete. Četvrt se sastoji od tri kratke ulice povezane s kraja na kraj uglovima od po devedeset stepeni, na taj način opisujući oštro slovo „S“. Ova tri bloka postali su dom hiljadama poslova koji imaju veze sa industrijom dijamanata na neki način, uključujući u to i agenciju belgijske vlade za uvoz-izvoz dijamanata – bankama, mijenjačnicama, zlatarama, računajući i na četiri berze za ekskluzivne članove, odgovornim za najveći dio svjetske trgovine dijamanata. Grad ugošćava i zamašnu jevrejsku populaciju.
Kao rezultat toliko skoncentrisanog bogatstva, opsesija ovog područja za obezbjeđenjem graniči se sa paranojom. Pomenute tri ulice – Schupstraat, Hoveniersstraat i Rijfstraat – zatvorene su za saobraćaj. Oba kraja kvarta zaštićeni su futurističkim sistemima za „zarobljavanje“ i spriječavanje vozila, specijalnim neprobojnim cilindrima odakle jedino tenk može da se probije; o prisustvu kamera i o fizičkom, kao i policijskom, obezbjeđenju suvišno je govoriti.
U stvari, bezbjednost u kvartu je takva da se tokom dana transakcije dijamanata odvijaju upravo na njhovim pločnicima – ljudi hladno zaglèdaju dijamante čiji sjaj i sa pedesetak metara može da vam udari u oči poput snopa iz baterijske lampe. Oni što se bave tim poslom znaju da im se ništa ne može dogoditi na tim ulicama, dok je izvan njihovih granica sve moguće. Zato i većina onoga što posjeduju u dragom kamenju s razlogom čuvaju u ogromnim trezorima u zgradama Četvrti, i sa sobom nose samo ono najpotrebnije ili pak, kad zatreba, u blindiranim vozilima.
Pljačke Dijamantske četvrti su skoro nepostojeće, izuzev ako se ne obavljaju iznutra, odnosno od strane ljudi koji imaju autorizovani pristup sefovima. Čak su i prevare rijetke, jer trgovac koji ukrade dijamante svog kolege koji mu ih je povjerio zbog procjene, na taj način će neosporno lako zaraditi npr. pola miliona dolara, no kako će zbog toga zauvijek izgubiti reputaciju, njemu je otprilike jasno da će poštenim transakcijama tokom karijere zaraditi još najmanje deset puta toliko.
Dabome, kad je u pitanju crno tržište i dijamanti koji dolaze iz područja kojima se zapravo finansiraju ratovi, kao u afričkim zemljama poput Sijera Leonea, Angole i Kongoa, donešene su brojne mjere i zakoni kojima se zabranjuje kupovina tih dijamanata.
Ipak, to ne mora ništa da znači, jer su dijamanti sa tih područja mnogo jeftiniji i ne bi trebalo da čudi što su pojedini trgovci, u tom slučaju, voljni da rizikuju i vlastitu reputaciju za nešto što je u načelu detektivima za dijamante veoma teško dokazati – a što se obično nalazi u njihovim (tajnim) defterima.
Dijamanti kojima je Al Kaeda, ako je vjerovati tvrdnji Vašington Posta (a što je potom i te kako odzvonilo u Antverpu), finansirala napade 9/11 i rat poslije toga, koriste se kao najidealnije sredstvo naplate zato jer se najlakše i najbrže pretvaraju u novac, dok, zahvaljujući familiji De Beer, nasljednicima južnoafričkih rudnika Sesila Roudsa, koji ih šaku po šaku puštaju u opticaj, oni nikada neće izgubiti na vrijednosti. Razlog za to je vrlo jasan: za razliku od novca, dijamantima je bezmalo nemoguće ući u trag.
Od trenutka kad su ljudi odlučili da dijamante – pa i zlato – zbog njihove čvrstoće, sjaja i rijetkosti proglase vrijednim, postojali su oni koji su htjeli da ih prisvoje nezakonitim putem (ruku na srce, dijamanti nastaju na dubini od 150-200 kilometara ispod površine i bespogovorno pružaju veliku pomoć industriji, ali zbog čega bi, kad je luksuz u pitanju, ova nekakva vrsta stakla trebala da ima iole veću vrijednost od raznobojnog morskog oblutka, ostaće jedna od misterija tzv. ljudskog stanja). Isto tako je zanimljivo što se do sredine XVIII vijeka i pronalaska rudnika u Južnoj Africi, mislilo da je dijamante moguće naći samo u Indiji i u Brazilu, dok se i danas vodi polemika o tome gdje su oni prvi put izbrušeni i gdje su dobili onaj prepoznatljivi oblik – u Brižu ili u Antverpu.
Ono što je pošlo za rukom šačici provalnika iz Torina u februaru 2003. godine, vjerovatno će označiti posljednji put kad je nekome sa strane omogućen potpun ulaz u Dijamantski Centar, u jednu od zgrada u Četvrti. Autorima ove knjige prvima je pružena prilika da naširoko pišu o tom slučaju iz perspektive specijalne policije za dijamante i ostalih prisutnih ljudi, jer su mjere bezbjednosti u Centru do sada sigurno izmijenjene nekoliko puta.
Da bi, u filmu Oušnova jedanaestorka, ekipa dobila pristup podzemnom sefu u hotelu Belađio, prethodno su morali da ukradu magnetni superprovodnik sa obližnjeg naučnog instituta kako bi ugasili struju čitavom Las Vegasu. U Italijanskom poslu, ekipa Majkla Kejna je morala da se infiltrira u torinski saobraćajni centar kako bi kontrolisala sve semafore u gradu za vrijeme bijega nakon pljačke zlatnih poluga. U trileru Plijen, plan Roberta DeNira da ukrade neprocjenjivo francusko žezlo iz sefa u podrumu carinske zgrade u Montrealu, zahtijeva da on bespogovorno vjeruje čovjeku kog uopšte ne poznaje – a koji treba da hakuje sigurnosni sistem. I kao da sámo to nije bilo dovoljno, protagonista mora da obije sef za petnaest minuta i da se naposljetku suoči sa prevrtljivim partnerom.
Kao u romantičnim komedijama, i u pljačkaškim filmovima nezaobilazno postoji jedna deus ex machina na kojoj u suštini počiva cjelokupna priča. Naravno, sve su ovo poslovi koji moraju da se izvedu samo poslije par sedmica brižljivog planiranja. Ako tako gledamo na stvari, pljačka u Antverpu uopšte nema filmskog žara:
Leonardo Notarbartolo, sitni provalnik iz Torina, utrošio je dvadeset osam mjeseci na šacovanje Centra, zgrade u kojoj je iznajmio kancelariju na račun svojih nekoliko draguljarnica u Torinu, svake sedmice moleći boga da se sistem obezbjeđenja ne promijeni kako bi bio ažuriran poput ostalih supersistema u drugim zdanjima u Četvrti. Pa i tada je trebalo da ubaci najmanje četvoricu svojih saradnika u Centar okružen kamerama, i to na mjesto gdje se odmah iza ugla nalazi jedna policijska postaja; trebalo se, zatim, spustiti dva sprata ispod zemlje, do LIPS-ovog sefa, čija je vrata jedino mogla da izvali iz šarki eksplozija koja bi, moguće je, srušila čitavu zgradu; a čim se prevaziđu magneti u vratima, koji inače šalju signale u centar LIPS-ove fabrike, onda je trebalo ukucati kombinaciju za ista vrata i naći ogroman ključ koji ih otvara. Nakon toga je, u sefu, bilo poželjno spriječiti seizmičke, svjetlosne i toplotne senzore; a odmah potom je trebalo nekako otvoriti 189 sigurnosnih pretinaca koje takođe otvara trobrojna kombinacija i ključ. Upravo je sadržina tih pretinaca bila cilj Torinske škole.
U slučaju uspješno obavljenog posla i pod velikim teretom prilikom izlaska, na kraju je trebalo naći VHS-kasete koje snimaju hodnike i garažu te zgrade, kao i još neke kasete iz prethodnih sedmica, dok je šacovanje sefa bilo u toku. Ovaj film definitivno niko ne bi gledao, jer zvuči neplauzibilno – iako se sve od pobrojanog zaista dogodilo.
Takođe treba imati na umu da je tzv. torinska škola ekipa koja namjerno nije koristila prisilu i da je izbjegavala svaku opciju gdje je čak morala i da sputa noćnog čuvara; ne radi se ni o kakvom viteštvu, koliko više o logici da će, u slučaju da budu uhvaćeni, dobiti manju zatvorsku kaznu. Bilo kako bilo, neke pojedinosti oko pljačke i dalje su nepoznate, jer uhvaćeni sumnjivci nisu htjeli da imenuju ostale članove ekipe kao ni pojedinosti kako su prevazišli izvjesne prepreke. Ti ljudi su bez ogrebotine izašli s plijenom vrijednim između 100-400 miliona eura.
A uhvaćeni su na način najbolje opisan od strane novinara torinske La Stampe, Ludovika Paleta, koji je obično pisao o gradskom kriminalu: „On je bio čovjek sa velikim snom“, kazao je autorima ove knjige, aludirajući na to što je Notarbartolo, identifikovan kao mastermajnd bezmalo odmah nakon pljačke, očito i dalje bio diletant u srcu.
Kao što je provalnike pratila slijepa sreća (na kraju krajeva imali su šezdeset časova vremena da izvrše pljačku, unište sve dokaze i nestanu iz Belgije), i policiju je sigurno pratila neka vrsta sreće. Naime, nakon pljačke, provalnici su u Notarbartolovom stanu, nedaleko od Četvrti, izdvojili ono što im treba za povratak u Italiju i sve ostalo, zajedno sa alatom i otpacima iz stana, pretjerano ishitreno potrpali u ogromne kese za smeće. Zatim su se odvezli nekoliko desetina kilometara van grada do dijela Belgije sa velikom šumom i doslovno su bacili smeće nedaleko od puta.
Ali od 40 kilometara koliko se pruža ta šuma, oni su, igrom slučaja, baš odabrali rejon od dva kilometra kojim je svakodnevno na biciklu patrolirao penzioner u ulozi lovočuvara i prezervatora prirodnog staništa. I ako je taj starac išta prezirao u životu – to je bilo smeće.
Međutim, ovo smeće je bilo posebno. U kesama su se, osim alata, našli i računi iz prodavnica gdje su provalnici kupovali gvožđuriju, hranu i piće. U smeću je bilo i Notarbartolovih trivijalnih dokumenata koja u ovom slučaju i nisu bila u tolikoj mjeri trivijalna. No ono što je zagolicalo radoznalost tog penzionera-lovočuvara bile su kesice i dokumenti i sertifikati o dijamantima iz Dijamantske četvrti, za čiju pljačku tog dana on još nije ni stigao da čuje – ali jeste njegova žena koja je nekako povezala da opisano smeće možda ima veze sa zbivanjima u Antverpu od prethodne noći.
Smeće je njemu, navodno, postalo sumnjivo čim je nasred livade našao hrpu indijskih rupija, a koje provalnici nisu htjeli da nose sa sobom, zajedno sa drugim manje vrijednim pokradenim valutama.
Policija je pročešljala dio pokraj puta; tu su čak pronašli i VHSkasete iz Centra. Provalnici bi bacili kućište iz kola i onda traku vukli za autom sve dok se ne bi istrošila, nadajući se da će je uništiti okolna memla. Policija je fino sakupila svu traku i poslala je na zamotavanje u kompaniju Sony. Ostalo je još samo da iznude priznanje od Notarbartola. Ali kako? On je bio u Italiji. Trebalo je vremena da se pribave dozvole za esktradiciju i da se sredi sva politička birokratija, budući da se radilo o nenasilnom prekršaju.
Da zaplet bude komičniji, Notarbartolo se nekoliko dana docnije, pošto je u Antverpu postao sumnjivac numero uno, ležerno vratio u Dijamantski centar da otkaže kancelariju i svoj sigurnosni pretinac, i da tako stavi tačku na čitavu rabotu. Tu je i uhapšen na licu mjesta, ali policiji nije pošlo za rukom da iznudi priznanje od njega – draguljar je prosto-jednostavno imao poluplauzibilan odgovor za sve.
Ipak, jedan dijamant koji je nađen u njegovoj kući, u selu Trana pokraj Torina, na svu sreću, imao je sertifikat da potiče iz nekog od pretinaca iz Centra – neoborivi dokaz da je Notarbartolo sudjelovao u pljački. No, kako on nije razgovarao sa policajcima, niti sa sudom, uslijedila je velika istraga da se otkriju ostali počinioci, koji će, u skladu sa belgijskim zakonom, čak i u odsustvu, biti kažnjeni sa najviše pet godina zatvora za pljačku, bez obzira na iznos.
Tri godine nakon izricanja presude od 10 godina Notarbartolu, uhapšena su i Belgiji isporučena tri Notarbartolova saučesnika, Elio D’Ornio, Ferdinando Finoto i Pijetro Tavano. I do ljeta 2009. svi su pušteni na slobodu.
Plijen nikada nije pronađen.
2013