Poetičan i elegičan, Dodir je roman jakog intelektualnog naboja koji uzbuđuje i nadahnjuje, zanosi i oplemenjuje i koji, zašto to kriti, bezuslovno poziva na da u zajedničkom otiskivanju niz maticu osežanja i uspomena sa čitaocem progovori o strastima i tajnama sveta koje zauvek nastanjuju duše ljudske i zarad kojih se i začinje ova priča za osetljive...
Dodir je trijumf strasti i nežnosti, ljubavi i nadanja, iskrene oseć nevine i plemenite, i trijumf umetnosti koja u muzici ima i svije najviše dosege.
Autorka više od dvadeset romana, putopisa i eseja, Nada Marinković odavno nosi epitet jednog od najčitanijih srpskih pisaca u poslednjih nekoliko decenija. Rođena u Karlovcu, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije pohađala je na Sorboni. Bila je urednik i kritičar u Literarnom odeljenju Radio Beograda od 1950. godine, član mnogih udruženja književnika i novinara u Jugoslaviji i inostranstvu, kao i Evropskog društva za kulturu. Pored brojnih i različitih članaka i feljtona u domaćoj i stranoj periodici, objavila je u posebnim knjigama i brojne putopise i putopisne eseje (Kina, 1958, Stanice u vremenu, 1966, Zagonetka časa, Krug se zatvara, 1969, Paganski Angelus, 1976), eseje (O umetnosti), publicističke zapise, biografije i monografije, a među važnije publikacije spadaju: Sećanje na Krležu (1987), Igra ogledala: zapisi o životu i umetnosti (1983), Mir i nemir Isidore Sekulić (1974), Vukova Mina (1975), Život i delo Vlaha Bukovca (1980). Široj čitalačkoj publici poznata je po pripovetkama i romanima koji su doživeli nekoliko izdanja, a među tim delima se posebno ističu: Godišnja doba (roman, 1961), Ludi jahači (roman, 1972), Neobičan dar (pripovetke, 1973), Prometej u traganju za vatrom (biografski roman, 1987), Razna lica ljubavi (četiri romana i trideset pripovedaka, 1989–1990), Incest (roman, 1991), Slučaj (roman, 1993), Naslednici (roman, 1995), Nestajanje (roman, 1996), Dodir (roman, 1996), i mnogi drugi. Ljubav kao osnovni smisao čitavog čovekovog postojanja, strasti i nežnosti, ljudske sudbine i patnje, psihološko nijansiranje likova i neprekidna traganja samo su neke od odrednica njene proze koja je sva u znaku pokretanja brojnih pitanja na koje je spisateljica iskreno nastojala da dâ odgovor, stvarajući dela koja i danas plene svojom aktuelnošću.
Imala sam neopisivo zadovoljstvo da upoznam Nadu Marinković upravo dok je pisala ovaj roman... Nažalost nekoliko godina kasnije je preminula i ostali smo bez divne žene i spisateljice koja je imala šta da kaže i napiše... I uvek kada u ruke uzmem ovaj njen roman, s njenom posvetom, setim se kako sam se brčkala u moru dok je na nekoliko metara od mene ona stvarala svoj poslednji roman... Ili kako sam, dok ga je ona stvarala, ja na nekoliko stotina metara od nje, pod mojom maslinom, prevodila nekog Nikolasa Sparksa... :)