„Uvijek se možete moliti buddhama, ali nemojte ih moliti da vam donesu bicikl za Božić. Umjesto toga, molite se za duhovni razvoj koji može procvjetati u umu. Molite se nižim bićima za taj bicikl. Pismo u kojem tražite povrat poreza ne biste slali premijeru, već nekom nižem službeniku. Želite li zaustaviti rat, poslat ćete pismo premijeru.“
Ovo je jedan od brojnih divnih citata kojima obiluje ova knjiga. Autorica Vicki Mackenzie je, upoznavši Tenzin Palmo, odlučila napisati priču o ovoj samozatajnoj Britanki, koja je napustila svoju zemlju, prijatelje, moderan život i kršćansku vjeru zamijenila budizmom.
A Tenzin Palmo rodila se kao Diane Perry, djevojka koja se ni po čemu nije razlikovala od bilo koje druge suvremene tinejdžerice, nosila visoke pete i družila se s momcima. U svojoj 20. godini je shvatila da brak i djeca nisu njezin životni put i zavjetovala se dostizanju prosvjetljenja u svom ženskom tijelu, postavši jednim od velikih yogina koji su se odrekli svjetovnog komfora. Tenzin je druga zapadnjakinja koja je zaređena za tibetsku redovnicu, prva je bila Britanka Freda Bedi, majka slavnog indijskog glumca Kabira, poznatog kao Sandokan.
Žene se godinama zalažu za svoje mjesto pod suncem, pa tako i u području duhovnosti, za uključivanje žena u molitvama i obredima. Jer „sudoper je jednako dobro mjesto za postizanje prosvjetljenja kao i meditacijska dvorana ili zabačena špilja u Himalaji“.
I Tenzin Palmo je sagradila svoju špilju u Himalaji, na visini od 4000 metara, boreći se sa hladnoćom i divljim zvijerima, meditirajući u drvenoj kutiji, širine 75 cm, u kojoj je mogla samo stajati. Ostala je tamo 12 godina. Mnogima nezamislivo, možda čudno ili glupo ili besmisleno. Zato to i uspijeva samo rijetkima, poput Tenzin.
Kad je 1988. godine izašla iz špilje, čvrsto je odlučila u sjevernoj Indiji izgraditi ženski samostan, kako bi oživjela duhovnu tradiciju budizma i pomogla školovanju redovnica.
Tenzin Palmo danas ima 74 godine i još uvijek putuje svijetom i podučava.
Svakom od nas potrebna je neka „špilja“, razdoblje tišine ili osame, kako bismo bili sami sa sobom i stekli duševni mir. Onda smo sposobni uhvatiti se ukoštac sa životom i pronaći rješenje vlastitih problema.