Znate kako ide, u rolerkosteru mira nema. Ispočetka, mislite da je jurnjava stvar zabave, ali samo ste delom svesni predstojećih krivina u vijugavim tunelima. Uzdizanje i strmoglavi opijaju, raduju, iritiraju i straše, a adrenalin kipti. Okolo se ljudi raspadaju – lica na ivici su poput semafora, treskaju se u egzaltaciji, a poneko i povrati usput.
I to je ovaj tekst: silovita, ubojita vožnja, dramaturški cunami što kosi sve pred sobom i u sebi. A čini se da postava je prosta: čarke dva para; jedan drugom u poseti. Kad ono, kijamet emocija i privlačno-odbojnih stanja, koja, na gomili, skaču na ramena apsurdu. Ne, nije ovo drama o životu profesorčića, tajnama i ljubavnim trouglovima, već o ljudima koji, iako gestom mazni ili drčni, ostaju beznadežno krhki i nesrećni. I ko razume dubinu te priče, da se ovde, iza fasade crnohumorne dramice, preskače preko jama izgubljenosti, zveknuće ga tako obogaćujuća katarza da će možda ipak pomisliti da je pozorište hram. Naravno, uspeh nije zagarantovan.
Ali, srećom, ovekovečeno je jedno izvođenje bez premca: Majkl Nikols režira, glume Elizabet Tejlor, Ričard Barton, Džordž Segal i Sendi Denis. Sve moram spomenuti ne samo zato što je ovo cela ekipa i zato što su svi nominovani za Oskara (od toga dva dobijena), već i zato što se ovo izvođenje premašiti ne može. Samo se može organizovati drukčija vožnja.
I da, koga zanima, neka obrati pažnju na igru-u-igri-u-igri. Osim što su kao eksplozivne bilijarske kugle, junaci iznova prave svakodnevne a groteskne šumove, koji ni ne treba da se dešifruju, već da se dožive dinamično, u promeni. A pitanje uporišta njihovih odnosa sasvim je otvoreno u odnosu na režiju i to je izraz majstorstva: da vam je tekst obuzdan, fiksiran, a toliko otvoren da možete, ostajući verni njemu, istaći sopstvenu verziju.