Čuo sam da se „Mosquitoes” smatraju za najslabiji Foknerov roman, te sam bio ubeđen da knjiga nije prevođena. Pre neku godinu, brljajući po buvljaku, naišao sam na „Snobove” i začudio se jer knjiga sa takvim imenom u Foknerovoj bibliografiji ne postoji. Otvorio treću stranu i ispostavilo se da su to „Komarci”, prevedeni pod imenom „Snobovi”. Ako se uzme da su prevodi reinkarnacija u drugom jeziku, onda mora su Foknerova dela imala čudnu karmu na engleskom, shodno tome kako su i na koje sve načine prevođena u Jugoslaviji.
Pošto mi je ovo deveti Fokner u ovom čitalačkom životu, mogu da se složim da je najslabiji. A to ne mora da bude loše, posebno jer je reč o netipičnom Fokneru i njegovom pokušaju da napiše društvenu satiru. Satirčni zaplet je zasnovan na sižeu „broda budala”. Patriša Morje, bogata udovica i samoproglašena mecena umetnosti, poziva grupu uglavnom netalentovanih umetnika na svoju jahtu, te svi zajedno krstare jezerom naredna četiri dana vodeći pretenciozne dijaloge i potiskujući seksualne frustracije. Na tom satirčnom nivou roman je duhovit. Recimo, pošto je većini umetnika glavni motiv dolaska na jahtu ušteda na hrani, čeka ih neprijatno iznenađenje kada shvate da im je domaćica za obroke namenila grejpfrute – grejpfrut je u modi a i umetnici ne mogu da jedu „normalnu” hranu – što rađa uz kiseo osmeh jedan sasvim besmislen dijalog o ovom voću. Pozeraj i lupetanja besmislica su moja vrsta humora, te sam se lepo cerkao ovih večeri u krevetu.
U romanu se providno vidi lektira koja je Foknera inspirisala (ovo je bio njegov tek drugi roman u karijeri); struktura je preuzeta iz ranih Hakslijevih romana, pretposlednje poglavlje je ćorava imitacija „Kirkinog” poglavlja iz „Uliksa”, proleće je ne samo „najsurovije doba”, nego u likovima imamo više proznih varijacija Džej Alfreda Prufroka, pejzaži su pastiši dekadencije i to u svom punom sjaju neukusa neumerenosti i svim nijansama ljubičaste proze. Stoga je očigledno da su „Snobovi” delo pisca u povoju, u čijem se stvaralačkom želucu uzori nisu u potpunosti razgradili u nešto novo. Taj stvaralački želudac autora u povoju jeste zanimljiv i ako se roman čita kao roman o umetniku, to jest, kao Foknerov portret umetnika u mladosti. Samo što ovde ne postoji jedan portret, već je autor sebe razbio u više likova u romanu. Vajar Gordon je njegovo istinsko stvaralačko ja, ono što je Fokner želeo da bude, stoga je Gordon jedini koji se sa putovanja vraća promenjen i nešto stvara. Taljafero je frivolnost i površnost, ta uvek savršeno skrojena odela i glumatanje aristokrate, nešto što je Fokner kod sebe prezirao (Taljafero u romanu nije stvaralac), ali bez čega nije mogao do kraja života. Poslužitelj Dejvid je ono što je autor uistinski bio na početku karijere – radnik niskokvalifikovanih poslova kome je rat omogućio da vidi Evropu. Pesnik Mark Frost je autorov ironični otklon prema sopstvenom pesničkom neuspehu, itd. Taj višestruki portret sa težnjom da se nešto „ozbiljno” kaže o umetnosti (i seksu kao drugoj centralnoj temi) direktno se meša sa satirom, tako da uglavnom nije jasno kada svakojake pretencioznosti treba razumeti ozbiljno, a kada su sprdnje. A kada se čitalac opusti, nije ni bitno jer može da se cereka i uz jedno i uz drugo.
I da budem jasan, ovo je trećerazredni modernistički roman, grozomoran u mnogim svojim vidovima, ali za mene bi i petorazredna Foknerova knjiga bila super.