Mladi reklamni crtač, Alan Ford, igrom slučaja pristupa grupi tajnih agenata, “Grupi TNT” i na taj način biva uvučen u svijet špijuna, špijunaže i svjetskog kriminala. Njegov prvi zadatak bit će pronalaženje i vraćanje određenog mikrofilma i smaragda od Hizmara, vrijednog 2 milijuna $...
Max Bunker, A pseudonym used by Luciano Secchi (born 24 August 1939) is an Italian comic book author.
Secchi was born in Milan. His career started with a western style comic book Maschera Nera (Black Mask), in 1962, and went on to enjoy success with Kriminal and Satanik in collaboration with Magnus (Roberto Raviola). Also with Magnus, the series Maxmagnus proved successful, though arguably Bunker's most famous comics series is Alan Ford (published in May 1969), for which he wrote scenarios, with Magnus responsible for the artwork in the first 75 issues.
Ovo je priča o tome kako se Jelena sa dobre dve decenije zakašnjenja uhvatila u koštac sa najpopularnijim stripom svih vremena na našim prostorima. Disclaimer: Ova tvrdnja o popularnosti je potpuno subjektivna i ničim potkrepljena. I prvi utisak je bila neverica: Kako sam ja zapravo trideset godina (nenamerno) uspevala da izbegnem dosta spoilera o stripu?! Jer znala sam ja već zilion citata iz stripa, prepoznavala i likove i crtež, ali sve ovo vreme nisam znala da je grupa TNT detektivsko-špijunska agencija. Doduše, nisam imala razloga da mozgam šta bi konkretno moglo biti u pitanju. Verovatno je u toj praznini nastala i asocijacija na „Maratonce“, zbog otprilike odgovarajućeg broja i uzrasta likova i jer su meni Broj 1 i Pantelija duhovni blizanci…
Drugi utisak je skoro pa otkrovenje. Na subjektivnom, instinktivnom nivou postalo mi je savršeno jasno zašto je „Alan Ford“ toliko popularan kod nas. Ovo su zapravo „Mućke“! Da, shvatam da su normalni ljudi znali za strip daleko pre serije, ali kod mene je bilo obratno. Isto kao što sad već mislim da moja asocijacija na „Maratonce“ (iskreno, ja sam jedno vreme verovala da su „Maratonci“ ne baš direktna ekranizacija „Alana Forda“, ali da jesu neka lokalna verzija, kao što se nekad radi sa serijama) uopšte nije slučajna i da ne umišljam. Jer ovo je oda šalabajzerštini: krpimo se štapom i kanapom, tanki smo sa znanjem ali zato vrlo glasni u svemu, snalazimo se kako šta naiđe jer plan baš i nemamo, iako hodajući maler, imamo više sreće nego pameti, gledamo kako nešto da ušićarimo i izvučemo korist, a drugome utrapimo štogod, naravno da je neko drugi kriv i, iako možda i nismo otvoreno maliciozni, vazda je bolje da neko drugi trpi nego mi, mada ni poneka podvala iz hobija nije loša. Zvuči poznato, zar ne? Makar su se meni fino složile kockice.
Šezdesete su bile zlatno doba špijunske tematike: Bond, „Svetac“, „Naš čovek u Havani“, „The Man from U.N.C.L.E.“, „The Spy Who Came in from the Cold“… Svi ti likovi i filmovi već jesu suštinski smešni od silne prenaduvanosti i važnosti. I kao parodija, kao smušeni diletant spram sveznajućeg i svesposobnog heroja, „Alan Ford“ jeste zabavan, mada meni nedostaje da vidim njegov antibondovski modus operandi. (Mala kompenzacija za to je bila romantičarska (samo)ironija, jer nam Alan povremeno čisto skrene pažnju na to šta bi sad trebalo da se desi u valjanom stripu. Kao što mi je Grunf omiljeni lik, jer rešava stvari po kratkom postupku i bez prenemaganja…) Međutim, meni je ovaj strip bio češće smešan, a ređe duhovit. Dijalozi su najveći adut serijala, ali su za moj ukus prečesto zasenjeni komikom zasnovanoj ili na podvalama i prevarama ili na tome da su likovi jednostavno (pri)prosti. Rekoh već: „Mućke“. A likovi poput tih iz serije ili Boba Rocka i Sir Olivera ovde (ili slični u stvarnom životu) meni nisu simpatični, samo su iritantni.
U tom klackanju između sjajne groteske i klot gluposti uspela sam da iskristališem šta mi je najviše smetalo. Kako to da sam znala likove i replike, ali ne i šta oni svi rade? Pa… Ovaj strip zapravo ni nema radnju, nema tok. Postoji određeni broj scena gde junak izgovara pamtljivu i duhovitu rečenicu koja vrišti da se štampa na majicu ili poster. Ali ostalo je prazan hod. I nažalost taj obrazac postaje vrlo predvidljiv, jer čitalac tačno zna kada da očekuje da se scena „zamrzne“ i junak se okrene ka „kameri“ da bi rekao što ima. Umesto dobro strukturisane radnje, ovaj strip za mene čine pojedinačni, statični kadrovi. Iliti: nudi likove, ali ne i priču. Povremeni deus ex machina je u redu, naročito u kratkoj, humorističnoj formi. Ali po pravilu ovde nema zapleta i raspleta: dat je rešen problem, ali ne postupak kojim se do rešenja dolazi. U „Operaciji Frankenstein“ (#3) sam zaista želela da vidim kako je zbunjeni smotanko i sebe i druge izvukao iz ćorsokaka, ali umesto toga je odjednom slučaj rešen. „Kuća duhova“ (#4) nudi samo haotične pojedinačne elemente, od kojih su mnogi i suvišni. A i jedno i drugo postaje obrazac. Koliko puta mi se samo desilo da listam napred-nazad, jer sam bila ubeđena da nedostaje neki deo teksta i da sam preskočila makar nekoliko strana…
Ovaj strip nose likovi i replike i zbog (bolne) sličnost sa stvarnim ljudima potpuno razumem slavu i besmrtnost koju je stekao, i gde ih je stekao. Ali razumem i zašto je meni bi ok, zabavan, ali daleko od entuzijazma. Mislim da je ovde presudna emocija prema likovima koji su, koliko god bili i smotani i šarlatani i naivni i prefrigani, jednostavno tvoji, znaš ih i bliski su ti i sve im je unapred oprošteno. Ja tu toplinu prema njima nemam i zato mi previše bodu oči stvari koje od samog početka treba da budu sasvim sporedne.
This is where the finest comic strip in the Universe begins. This is Monty Python in Italian, and now I'm going to start adding all of the 100+ original strips created by Magnus & Bunker. As dark and as funny as it gets.
God forbid woman asks man to hang out and forgets to mention there will be nothing sexual going on. I know this was written long time ago, but it's infuriating when things get celebrated with blantant disregard to sexism.
Questo è un esordio irresistibilmente assurdo e sorprendente. L’idea di un giovane grafico squattrinato che finisce per errore in una fioreria decrepita, quartier generale del gruppo di “agenti segreti” più improbabili di sempre, dà subito il tono: parodia pura. Il fascino del fumetto sta soprattutto nei dialoghi fulminanti, nei personaggi grotteschi e nella comicità che smonta il mito della spia infallibile degli anni Sessanta. Non è tanto la trama a contare, quanto le scene memorabili e le battute diventate iconiche. Il Gruppo TNT è un’ode al pasticcio, all’arrangiarsi e alla fortuna che batte l’intelligenza. Capisco perfettamente perché questo fumetto sia diventato un cult senza tempo: caotico, irriverente e incredibilmente riconoscibile. Un classico che si legge più per il gusto della satira che per la storia in sé.
After a long time I returned to the beginnings of Alan Ford and again I realized the Magnus skill. Framing, characters, details, everything is in its place. Bunker story is one of the best parody of the spy genre that I met. All the elements of a classic spy story are there, recognizable, but pushed into a caricature.
Perché rileggere il primo numero di Alan Ford? Più che altro per capire come è invecchiato. Non bene, devo dire. In realtà, per me che lo lessi da bambino, non è poi invecchiato così male, ma senza dubbio un esame critico attento non potrebbe promuovere questo numero uno se fosse uscito già negli anni 80 e non all'inizio dei 70 (in realtà nel maggio del '69) del secolo scorso. Certamente la copertina funziona, attira lo sguardo e invoglia all'acquisto. Altrettanto certamente i disegni di Magnus sono buoni, non ancora ottimi come sarebbero diventati nei mesi successivi, ma già buoni. La storia però oggi non funziona più. Non tanto per la parte comica, che tutto sommato resiste, quanto per la parte avventurosa e per l'ambientazione. Certo, siamo nella New York americana, ma l'atmosfera è qulla di una Roma o di una Milano italica di quegli anni. Anni non proprio belli, anzi, decisamente cupi. I temi di emarginazione, povertà, sfruttamento lavorativo, ingenuità punita da un mondo cinico e crudele, basato sulla sopraffazione del più forte verso il più debole sono i punti forti della serie e già si vede. Ma davvero quegli anni erano così? Stando ai miei cugini più anziani non proprio, ma in parte sì. Bunker in questo primo albo era forse ispirato alle storie americane degli X-Men di Lee e Kirby e anche un poco ad altri personaggi, come Nick Fury e le tematiche spionistiche. Cerca di ricreare, non riuscendoci del tutto, una serie di personaggi e situazioni parodistiche e comiche. Per fortuna nelle storie successive migliorerà la mira e centrerà in pieno l'obiettivo, facendo di questa serie un cult ed un classico. 3 stelle alla fine l'albo le merita, non fosse altro perché comunque la serie prosegue anche oggi a più di 50 anni dall'esordio, e sono poche le serie al mondo che ce l'hanno fatta a raggiungere questo livello di continuità.
Ocena se odnosi na aproksimativno sedamdeset brojeva koje sam procitao. Nisam ih sve citao po redosledu ali prica i kvalitet su takvi da to nije vazno. Epizode su svaka za sebe, osim pojedinih likova koji se pojavljuju kad kad, sto ne utice presudno na samu pricu. Mislim, pisem nesto ne toliko bitno jer ne znam sta da kazem a da zvuci smisleno za jedno od najvecih ostvarenja ne samo italijanskog stripa nego stripa uopste. Umetnost na delu.