Slučajan susret između pacijenta umobolnice pod brojem 3119 zvanog Likantrop i Robin Moore, žene, čiji brat radi u ovoj ustanovi, neće ostati samo na tome. Njegov vapaj i rečenica :"Ne dajte da me odvedu" utjecao je na nju samu, pa ga odvodi kući sa sobom.
Čovjek-vuk , kako su ga zvali je zapravo dječak , koji je preživio avionsku nesreću i kojeg su u divljini othranili vukovi. Samim tim je to čovjek, koji malo priča i potrebno mu je puno vremena da se adaptira na ljude i civilizaciju oko sebe.
Ovo je zapravo kratak sadržaj ovog, po meni lijepog i zanimljivog romana koji nas vodi u jednu sasvim novu , neobičnu i zanimljivu ljubavnu priču.
Čitajući je, bila sam nestrpljiva kako će se ona završiti, budući da se glavna protagonistica romana zaljubljuje u njega, a naravno, tu je još puno ljudi koji su protiv te veze. Moram priznati da mi se način pisanja Alice Hoffman jako sviđa(Čitala sam od nje samo" Čarolije za svakodnevnu upotrebu" ),jer piše neobičnom lakoćom riječi, te s nevjerojatnom toplinom koja zrači iz svake njene rečenice.
Ova knjiga je spoj krimića, egzotike , ljubanog romana i mistike, dakle , u sebi sadrži sve ono što bi držalo jednog čitača do samog kraja knjige.
Što je ljubav, kako prevladati emocije koje nas gone da napravimo nešto što možda nije u ljudskoj prirodi, kako prevladati onu "drugu prirodu" koju svaki čovjek ima u sebi? Ne radi se tu samo o Čovjeku-vuku koji je zapravo glavni pokretač niza pitanja, već se radi o tome da svi mi u sebi imamo onu "divlju", "vučju" stranu. Koliko ćemo dozvoliti da ona ispliva na površinu, ovisi o nama samima.Baš kako kaže citat Jean-Jacquesa Rousseaua na početku knjige: " Priroda nas nikad ne vara; mi smo ti koji sami sebe zavaravamo. "