„... Sve dok jednog dana, gledajući kroz izlog na kojemu su ostali neizbrisivi tragovi prljave rječne vode, nije iznenada pomislio (a to je možda došlo od tuge) da i sâm možda za nekoga nešto izražava, da možda negdje postoji čovjek kojemu je on, Danijel, takav kakav jest, tuga ili ljubav ili nježnost ili snaga...“
„... Tako smo došli do one točke u priči koja će našeg znatiželjnika najviše začuditi i koja će ga nagnati da se jednom zasvagda opredijeli hoće li u ovu povijest povjerovati ili neće...“
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995. Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996... Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine. Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Zbirka je ovo neobičnih pripovedaka koja po naraciji zaista liči i na kasnija Pavličićeva dela. Premda prvenac, ne deluje nekvalitetno i neprovereno. Priče međusobno sadržajno nisu povezane, ali kroz svaku se provlači motiv velike reke, Dunava, grada na reci u kom se prepoznaje Vukovar, premda ga ne imenuje tako. Mnoge od tih priča deluju realitično, odnosno kao da su stvarno mogle i da se odviju u prošlosti, a da je pisac pritom samo oblkovao lokanu priču u svoju. Mnoge od njih ipak u sebi sadrže određenu dozu fantastičog i deluju kao priča koja se prenosi kao legenda s kolena na koleno gde svako ponešto od sebe doda u priču. Sve u svemu, neobično, pomalo nerealno, ali lagano za čitanje budući da pripovetke nisu predugačke. Knjiga je štampana uobičajenom veličinom fonta i proreda.