On me čeka, on me verno čeka, na vratima jedna njuuuška meka...
Ok, ovaj uvodni kič preuzet je iz "Srećnih ljudi", serije koja se, GLE ČUDA, premijerno reprizira na javnom servisu po šurnajsti put. Elem, moram da priznam da mi upravo taj uvodni kič daje dobar šlagvort za kratak osvrt na "Gošću", romančić koji je prethodnih dana pazarilo bar 79256278934256 mojih GR i IG kontakata, prvenstveno zahvaljujući preslatkoj mački na koricama, I guess.
Da nastavimo: Život teče, a vreme nas gazi...peva Aljoša Vučković u Srećnim ljudima, dok mu brk podrhtava od muke u nadi da je honorar za snimljene epizode makar dobar, a Hiradeov roman jeste upravo to - ne priča o jednoj slatkoj mački, nego priča o onim prelomnim trenucima u životu, kada se nešto bespovratno promeni, i nikada ništa više ne bude isto kao pre. Sigurno smo svi, na ovaj ili onaj način, imali neke takve trenutke u životu. Kada se selimo u drugi grad, kada prelazimo na drugo radno mesto, kada gubimo nekoga koga volimo, ili kada, naprosto, globalna situacija melje živote svih nas na nekom širem planu i mi možemo samo da ćutke posmatramo kako jedna po jedna, stvari koje su nam bile prijatna navika - jer upravo to je očit znak svake promene - prekid navika u koje smo svi ušuškani - nestaju.
I guramo tako, dan za danom, stvari oko nas se menjaju, malo po malo, i što bi Calvin i Hobbes zaključili, svaki dan je isti, a odjednom shvatiš da je sve drugačije. I onda, suočeni sa promenom, lamentiramo nad malim stvarima koje su činile taj život navika, malim stvarima koje oblikuju svakodnevnicu koja nestaje. A u životu bračnog para iz knjige, mačka Čibi je upravo najsnažniji simbol jednog kratkog perioda u kom su se usudili da neke stvari u svom životu prihvate kao takve, da oko njih oblikuju svoj život, da se usude da budu srećni i da im bude u tim izabranim navikama ugodno.
Sa Čibi, nije otišlo samo jedno malo stvorenje "poput bisera", već i čitav jedan dom koji su zajedno sagradili, sa odlaskom Čibi, došla je PROMENA.
E, sad, životariš tako celog veeekaaa, a kod kuće niko te ne čekaaa (ajde Aljoša mrš iz moje glave), disparitet između japanskog i balkanskog mentaliteta je više nego očit, i tu leži najveća kvaka ove knjige. Spomenuh negde lamentiranje - o, Bogo moj - lamentiranje je blaga reč. Generalno gledano, melanholija nije moja šolja sakea, a žal za mlados' mi leži samo kad Bora Stanković opisuje kako gazda Mitke sebi razbija flaše rakije o glavu, pa bih se suzdržala od komentara na ponašanje pojedinih likova ove knjige, da me ne bi neko optužio kako sam drvoseča bez tananog osećaja za suptilno obožavanje pupoljaka šljivinog cveta.
Summa summarum: delikatno i zanimljivo, ali lako zaboravljivo štivo. Aj u Teslu da ću za 10 dana zaboraviti o čemu se radi.