Zebaldovski, špijunski, lirski, ljubavni, geopoetički i geopolitički roman o terorizmu u Somaliji i okeanu, o biomatematici i krhkim nuklearnim podmornicama, potlačenosti, prirodi, životu kao čudu. Ledžerdov jezik svetluca, ali ne iz opsene, već zbog dozivanja raskoši misli na površinu. Zbog toga postoje makar dve brzine u čitanju romana: prva bi bila užurbana, linearna i u njoj bi se jurilo uz okretnu fabulu; druga bi bila sporija, meditativnija, meandrirajuća i iznad svega atmosferična. Držao sam se druge brzine, pokatkad dozvolivši pristup prvoj. To je, molim lepo, veština! Bez obzira na to da li je nekome priča o džihadistima bliža od refleksija o mikroorganizmima, naći će svoju meru i tok. Kao i uvek, posebno me raduje spominjanje Islanda, ali i, ovaj put, spominjanje susreta u Njujorku sa jednim srpskim pesnikom. Intertekstualne veze sa Miltonom, Tomasom Morom, Bejkonom, Strindbergom, Kropotkinom su odlične! Bez takstativnog mlataranja u vidu pukog serviranja ideja, Ledžer piše kako o Novoj Atlantidi i ostalim utopijama, odnosno, ne-mestima, tako i o anarhizmu i religijskom fundamentalizmu. Posebno treba obratiti na platno Huga Simberga 'Ranjeni anđeo', koje predstavlja zaobilazna vrata za srž dela. Nije čudo što je Venders imao njuh i sluh za knjigu, ali još nisam gledao ekranizaciju. Lako može da se dogodi da je loš prevod upropasti i nadam se da bi posla mogli da se poduhvate Uroš Tomić, Vuk Šećerović, ili, naravno, Zoran Paunović.
Glavna je odlika dubina da, koliko god u njih dopirali, toliko one, obuhvatanjem, dopiru do nas. Pišući, trudimo se da breme preplavljenosti ublažimo. Uspeh nije zagarantovan, ali ono što jeste je da je Ledžer retko lepo književno iznenađenje.