Ne tuguj, bronzana stražo

by Branko Ćopić

Ćopićev Jovandeka traži nešto što nije nikad ni izgubio, to jest, traži nešto što nikad nije ni našao. Oteti nekome zavičaj, to je najveća krađa svijeta. Zato nikad ne treba ići odande odakle te gone da se ne vratiš. Ostati i biti. Lako je doći u napušteno, ali kako se vratiti u osvojeno. Planinac, brđanin naučio je da voli geografiju, svoje zavičajne piramide. I kad ode negdje, makar sa bilo kakvom željom odlaska, uvijek u njemu postoji želja povratka. I to još više onda kada zavičaj postane nepostojeća zemlja. To je ljudska psihogeografija. I kad se ode u drugo mjesto kao ovo mjesto, to je onda jedno čudno selo. Zalutalo selo. Jer za sve je sve ravno, ravna zemlja, ravno nebo, ravno vrijeme. A budućnost im ubrzo postaje prošlost, ili, jos gore, sadašnjost. Jer je pravi zavičaj ukraden. Jer 'novi' zavičaj je bez djetinjstva i mladosti.

Genres: Classics

145 pages

First published January 1, 1958

About the author

Branko Ćopić (Cyrillic: Бранко Ћопић; January 1, 1915 – March 26, 1984) was a Yugoslav writer. He was born in the village of Hašani near Bosanska Krupa. He attended schools in Bihać, Banja Luka, Sarajevo and Karlovac before moving to Belgrade to study philosophy at the University of Belgrade until his graduation in 1940.

Upon the uprising in the Bosanska Krajina in 1941, he joined the Partizans and remained in their ranks until the end of World War II. That period of his life influenced much of his literary work as can be seen by the themes he later writes about. Athe the end of the war he returned to Belgrade where he was, until 1949, the director of a children's magazine called "Pioniri". From 1951 until his death he was a professional writer.

His books have been translated into Albanian, Czech, English, Dutch, Italian, Mandarin, Cantonese, Polish, Romanian, Turkish, Slovak, German, French, and Russian, and some of them have been turned into TV series and feature-films.

He died by suicide on March 26, 1984 in Belgrade.

Reviews

[Momčilo Žunić · Rating 3 out of 5]

"Bronzana straža" zahvata u sve ono što biste i inače iskali od Ćopića:

- u koprenu humorne topline natkriljene preko života - gorči takav melanž (na pojedinim mestima upravo na onaj čehovljevski način), a Ćopić, indid, zna kako da fingira "naivnost";

- u jezik sočan, ponekad do pucanja opne koja ga deli od označitelja i, COC!, kao prituljeni uzvik koji registruje istančani receptivni seizmograf onda kada se tako nešto i dogodi - dobro de!, onda kada neko ljosne a drugi to ne zamijeti;

- u partizanski (poratni) folklor: ovde pratimo geografsko-mentalitetski šok nekolikih junakâ u kolonizaciji Vojvodine, tzv. "osmoj ofanzivi", i dalje (mahom komičko) ublažavanje razlika, gorštačko-krajiških i ravničarsko-banatskih;

- i naramak ljubavi za svakog protagonistu, jer antagonista u njeg' uglavnom nema (osim ako baš nije "antiprotivni" okupator);

- i nezaobilazno-neizbežnog bronzanog Nikoletinu Bursaća, jurišnički postojanog utemeljioca kolektiva u novu nastambu, pomnog slušača svih dertova i jada svojih doselilaca, komšija i rođaka (for d rekord, ali da niko ne zamijeti: ovo mu je novo vaskrsnuće i nije da ne zamera što su mu figuru ostavili bez kašike)...

[Bepina Vragec · Rating 4 out of 5]

Pre koju godinu, zabasam gotovo slučajno, u sela između Sombora i Subotice: Riđica, Stanišić, Svetozar Miletić … i to "kao pratnja" podunavske Švabice čiji su preci iz Bačke. Ona se rodila se, odrasla i živi u Austriji.
I ceo taj dan me nije napuštao osećaj koliko se nekako prirodno utapala u krajolik i ravnicu dok su ljudi koji žive u nekadašnjoj kući njenog pradede delovali kao da ih je neko presadio iz potpuno drugačijeg geografskog reljefa. Posebno se isticala jedna simpatična bakica koja bi svojim temperamentom, crtama lica i figurom obogatila bilo koji Pazolinijev film, a iz razgovora smo saznali da je kao dete, u tzv. ‘Osmoj ofanzivi’, stigla u Vojvodinu iz dalmatinskog zaleđa.

Ćopić, u ovom romanu, taj palpabilni osećaj izmeštenosti kolonista opisuje slikovito:

‘Dobra zemlja, dobra zemlja! … - A zašto mi je onda srce ovako prazno? Čega se god prihvatiš, nije ono pravo. Voda nije voda, zrak nije zrak, a čak i kad zapjevaš, ne odgovaraju ti brda i dolovi kao kod nas, pjesma ti šmugne u živicu kao miš.’

Citati se iz ove knjige mogu povaditi o mnogo čemu:

POLITICI - ‘... otkad za sebe zna zakukuljena i vješta prevara oduvjek se nazivala politikom, ali od kako partizani dođoše i raspališe komesarskim govorima, politika poče ispadati kao ti neka presveta Geniveva: sve što dođe od nje, istina je kao suvo zlato. Šta ćeš, izvratiše se vremena kao kožuh kad pocne kiša. I politika se, kanda, propoštenila kao stara … hm’

DEMOKRATIJI - ‘K vragu ti, vala, i ta demokratija! Čitavog vijeka navikli te da živiš antiprotivno od svake demokratije i de ti sad, pod starost, okreći drukčije i goni ovo jadne glave da te uči i vodi.’

RADIJU - ‘naviješ ga, nategneš struju, a on ti laže i priča što ti drago’

INTIMI - ‘u mraku puže rukom ispod njenog zatiljka, gnjura je u vruć vrtoglav ponor pod svojom bradom i umotava je mekom svilom svoga šapata’

RASTANKU - ‘A srce mu došaptava da to nije otišla ona … Ona je svenula, istopila se u hladnoj samoći, nemilovana, zaboravljena, a umjesto nje izrasla je neosjetno neka druga … I tek jednog dana ta druga se osamostalila, prevladala i otputovala … Ostala je za njom pustoš i studeni miris na tuđinca koji je dugo neprijavljen, i neotkriven, živio u kući.’

LJUBAVI - ‘To je, dakle, ljubav? ... treba stati čvrsto … tamna muka … nije svetački zanos, vrela ponornica bez bljeska i žubora. Treba imati srca pa dočekati pravu žensku vatru, planuti zajedno s njom’

I pre svega o postupnoj, ali neumitnoj TRANZICIJI u novi identitet - ‘Šta je Bosno … evo mene živa! … I mene ovdje i tebe tamo, pod jednim nebom. … -Umiješ li ti to tamo u Banatu, kukavče moj? … -Umijem, zašto ne bi’- guta Stojan suze, razjadan kao dijete na prvom koraku u svijet … i vidi dobro i osjeća da su mu se sad u srcu namjestile dvije domovine, dva zavičaja: onaj ostavljeni za kojim će do kraja tugovati i ovaj ovdje novi koji valja unijeti u dušu … posiniti ga i pred čitavim svijetom priznati ga svojim i najrođenijim’

Iako je radnja romana smeštena u istorijsko vreme koje čitaocima nije odveć atraktivno (period neposredno nakin završetka II svetskog rata), tema fluidnosti identita (potiskivanje starog novim) je zapravo veoma aktuelna, a Ćopićeveva neposrednost u pisanju i okretnost u jeziku - izrazita! Ako ni zbog čega trebalo bi ga čitati samo zbog te zapanjujuće lakoće pretakanja živog govora na papir.

P.S.
Potpuno drugačija, mada isto na temu promene osećaja zavičajnog identiteta je "Knjigu o Zavičajima" Nikole Bertolina koju je teško dovoljno nahvalitu.

[Željen · Rating 5 out of 5]

Nije lako čitati, pogotovo ako ste novije generacije koja ne koristi sad već arhaične izraze i fraze koje odavno su izgubile uporište u upotrebi, ali vrlo slikovito opisuje krajolike i tranzicijski period iza rata pri kojem je prikazana seoba jednog načina života u potpuno drugom okruženju u neki novi, nepoznati i zanimljivi te usput prikazuje životne priče likova kroz period rata a i netom iza njega. U određenim dijelovima zateći ćete se u nedoumici tko s kim priča, ali kad shvatite da i stvari, životinje čak i pojave imaju što za reći, uvidjet ćete kako je stvarno izvanredno djelo ispred vas i nećete ga ispuštati iz ruku.

[Branka · Rating 4 out of 5]

Volim Ćopića, njegovo jedinstveno baratanje jezikom, volim što u svakoj njegovoj knjizi Bosna nije samo Bosna, nego i čitav jedan lik koji govori, misli, osjeća, svađa se; volim njegov humor... Sve, zapravo. Samo, za moj ukus, bilo bi zanimljivije čitanje da je knjiga sažetija, sa manje ponavljanja.

«Mreži se sutonska paučina niz uklete kolone dudova, gnijezdi se u mirna potkrovlja i vuče za sobom noć, oblačnu, zgomilanu, slijepu, močvarnu banatsku noć. U rastuženim djevojačkim srcima šušti bosansko kukuruzovo komešanje, kuckaju drvene stupe za konoplju i neki udaljen žižak beznadno zove na prelo u zaselak pod brijeg: hajdemo, djevojko!»

« - Deder, poznaje li iko svoju kuću? - javlja se nakon dužeg lunjanja drvenonogi vođa.
- Ko će poznati kad su sve jednake. Ja sam na svojoj nacrtao ugljenom krst.
- I ja sam na svojoj.
- I ja, vjere mi.
- Pa kako ćemo sad, kad ste sve opet pojednačili? - grakće Veselica - Što nijeste nešto drugo napisali?
- Ne znamo, brate, znaš ti našu pismenost: il pritisni prst il udari krst. »