Pred vama je prva knjiga Žarka Lauševića. U njoj je Žarko i učesnik i tumač, i pripovedač sopstvenog greha i patnik sopstvene kazne, i dvostruki ubica i zatvorenik, i muž i otac, i brat i sin. Knjiga je teška, tačna, bolna oštra. Jedinstvena. Neponovljiva. Iskrena. Žarko je, od stotina i stotina stranica svog Dnevnika, sačuvanog u šesnaest svezaka, iz hroničara prerastao u pisca. Sumorne stranice zatvorske hronike pretvaraju se u intimnu ispovest. Ova knjiga dodiruje mnogo tema, predstavlja brojne likove i opisuje sijaset događaja. Žarkovo zapažanje je oštro i iskusno, ulazi pod kožu onih koje opisuje; njegovo uvo pamti suptilnosti jezika i zvukove dugačkih zatvorskih hodnika, njegova mašta razgovara sa maštom rođenog brata. U tišini, u osluškivanju, u zadržanom dahu, u tuposti prolaska vremena. Spremite se za veliki put koji ćete proći čitajući ovu knjigu. Taj put nije ni malo lak, priča je emotivna, neke rečenice seku kao nož. Ali, ako čitate otvorenog srca, nagrada će na kraju biti posebna: upoznaćete jedno ranjeno ljudsko biće koje prolazi kroz pakao gledajući svet oko sebe sa željom da ga razume.
Žarko Laušević (Жарко Лаушевић) is a Montenegrin actor. Considered to be one of the most talented actors of his generation, Zarko Lausevic became a leading actor early in his career. By the age of 33, he was a major star across the former Yugoslavia on both stage and screen, displaying a wide range of dramatic skills.
In July 1993, Lausevic's entered into a quarrel with a group of local youths, together with his brother. This escalated into a fist fight, culminating in Lausevic firing multiple rounds from his handgun, killing two of the youths and seriously wounding one. Sentenced by a Montenegrin (republic) court to prison initially, his conviction was overturned by the Yugoslav (appellate) court on the grounds that the first-instance court had improperly dismissed Lausevic's self-defense argument, and the punishment was drastically reduced. Lausevic served 4 years and 7 months in prison before his release. But Lausevic faced further legal battles. There were appeals by the Montenegrin prosecution, numerous retrials and inconsistent, ad hoc rulings by the Montenegrin court system. In 2001, the prison sentence was reinstated to 13 years by the Montenegrin courts.
In the late 1990s, Lausevic left Yugoslavia for the United States. It is speculated that the move was made due to possible revenge by families of the deceased. Zarko Lausevic has been living in the United States since and is currently fighting deportation proceedings.
Zarko Lausevic was born on January 19, 1960, in Cetinje, Montenegro (one of the republics, a federal unit, that comprised the Socialist Federal Republic of Yugoslavia at that time). He fell in love with theater and acting in his early teens, and got his first TV role at the age of eighteen. In 1982, immediately upon graduating from the University of Belgrade’s Academy of Theatrical Arts, he was cast in his first lead film role. Throughout the 1980s and 1990s, Lausevic received mostly lead roles in 25 movies, 17 TV shows and numerous theatrical productions all across Yugoslavia. During this period, Lausevic became one of Yugoslavia's most popular movie and theatrical actors. Although young, handsome and very charismatic, it was Lausevic's dramatic skills and range as an actor that propelled him to fame across the former Yugoslavia.
Filmography: Nož (1999) .... Alija Osmanović/Ilija Jugović Ranjena zemlja (1999) Rođen kao ratnik (1994) .... Gibon Kaži zašto me ostavi (1993) .... Peđa Bolje od bekstva (1993 Preci i potomci (1992) .... Narrator Crni bombarder (1992) .... Šmajser Montenegro (1991) (V) Original falsifikata (1991) .... Stojan Stela (1990) .... Mato Herceg Baal (1990) (TV) .... Ekart Zaboravljeni (1990) TV Series .... Aca 'Vena' Kolubarska bitka (1990) (TV) .... Aleksa Dačić Početni udarac (1990) Atoški vrtovi - preobrazenje (1989) .... Sava slikar Boj na Kosovu (1989) .... Miloš Obilić Songlines (1989) (V) .... (video 'For a Million') Braća po materi (1988) .... Braco Gavran Camino del sur, El (1988) .... Moritz The Fortunate Pilgrim" (1988) (mini) TV Series .... Guido Vuk Karadžić .... Knez Mihailo Obrenović (4 episodes, 1988) Putovanje (1988) TV Episode .... Knez Mihailo Obrenović Vučići (1988) TV Episode .... Knez Mihailo Obrenović Bratimstvo (1988) TV Episode .... Knez Mihailo Obrenović Dobri hodi Crnoj Gori (1988) TV Episode .... Knez Mihailo Obrenović Ranjenik (1988) (TV) Leto (1988) (TV) Oktoberfest (1987) .... Skobi Pod ruševinama (1987) (TV) Dogodilo se na današnji dan (1987) .... Bajra Rimski Dan (1987) (TV) .... Sekst Propercije Oficir s ružom (1987) .... Petar Horvat Lepota poroka (1986) .... Mladić s cigaretom Dobrovoljci (1986) .... Sportista Šmeker (1986) .... Šmeker Svečana obaveza (1986) (TV) .... Zoran Hadžikostić Jagode u grlu (1985) .... Lale Jedna polovina da
"Mein Anwalt sagte mir einmal mit unverhohlener Begeisterung, dies sei ein Ausnahmefall. Wie ein Onkologe, der in die Hände klatscht, wenn er auf eine neue Krebsart stößt. Doch Leid ist kein Leid, wenn es rein in seiner Form ist. Hin und wieder begegnet uns etwas Schönes, das uns davon überzeugt, dass die Welt aus noch schöneren Fäden besteht, oder, genauer gesagt, das die Stärke und Beständigkeit eben jenes Leidens beweist."
"Aus deiner Freiheit heraus betrachtest du Gefangene als eine besondere, minderwertige Klasse von Menschen und denkst nie daran, dass du eines Tages selbst zu ihnen gehören könntest. Doch sobald du dich unter ihnen befindest, entdeckst du, dass sie weniger verachtenswert und weniger gefährlich sind, als du erwartet hattest. Deshalb hat sich die Klasse der freien Menschen, der du bis gestern angehörtest, immer weiter von dir entfernt, da sie weder glaubt, dass du jemals Teil dieser Gesellschaft warst, noch dass du jemals zu ihr zurückkehren wirst."
Pričam ti svoju priču, ponosim se svojim roditeljima i svojim bratom, a sa sobom baš i ne. Tako ja zamišljam Žareta kako sam sa sobom divani. Mogu vam reći da je njegovo pripovijedanje za mene prijatno iznenađenje na polju domaće ili kako smo se ovo razdojili, na polju ex domaće književne scene. Iznenađenje je utoliko koliko smo većina, dok smo kao izbjeglice išli od nemila do nedraga (čitaj, od jedne tuđe zemlje do druge) i nismo znali previše, barem ja nisam imala pojma, o nemilim događajima u Crnoj Gori.
Ali na stranu to. Sad govorim o prvoj knjizi čiji me jednostavan, a moćan stil opisivanja oduševio. Naročito su mi bili simpatični njegovi monolozi. Eto sad vi pročitajte i dajte svoj sud. Ovo je bio moj.
Šta reći a da već nije rečeno u štampi? Svako ko voli Žarka kao glumca zavoleće ga i kao pisca. Međutim,ja nisam mogla da se oduprem mišljenju da možda nije celu priču ispričao onako kako je bilo. Da se razumemo,ne sumnjamu njegovu "nevinost" ( ubio jeste i trebao je da odsluži kaznu što i jeste),ali ne mogu a da ne postavim pitanje : " Šta će njemu pištolj u torbici? Odakle mu?" ....
Odustajem. Ne radim to obično, ali sa ovom tugaljivom ispovešću (nastalom tokom dugih dokonih dana u zatvoru) prosto ne mogu da se izborim. Nemam strpljenja jednostavno. Nemam ni sažaljenja, jer "kako si posejao- tako ćeš požnjeti" , zar ne? Neka se on drži glume. U tome je dobar.
Razlog zašto sam se odlučio na čitanje ove knjige nije vezan uz želju za saznavanjem pojedinosti o životu poznatog glumca čiji je život obilježila tragedija, odnosno onaj tračerski dio prisutan u svakom autobiografskom diskursu. Nije razlog čitanju ni, nakon razmatranja pravnog aspekta teksta, odlučivanje na subjektivnu apologiju ili krivicu glumca. Razlog čitanju bila je potreba za dokučivanjem patnje drugog ljudskog bića i saznavanje posjeduje li autor spisateljski dar. Nakon čitanja, osjećam se smjelim ustvrditi kako Žarko ima dara za pisanje. Taj dar proizlazi iz njegove sposobnosti razumijevanja stvarnosti oko sebe (izraženih perceptivnih sposobnosti), spremnosti na samoevaluaciju proisteklu iz velike samosvjesnosti i razumijevanja drugih. Žarko se trudi razumjeti svoje suborce iz zatvora, a posebno je slab na Nikolu. Njegov je opis Nikolina buđenja u kojem uzaludno traži ispruženu ruku mrtvog sina uistinu dirljiv. U knjizi je moguće pronaći dosta aforizama koji služe kao životni nauk ("Ne dao ti Bog da se požališ na zlo onome tko ti zlo misli, većega mu dobra ne možeš učiniti", "Uvijek može gore jer je dobro rijetko", "Dabogda se cijeli život uspinjao na vrh i nikada do njega ne stigao") i promišljanja o mentalitetu ljudi s ovih prostora (balkanski bipolarni ekstremizam, ljude se lako žigoše, rijetko im se izražava ljubav zbog kulture zatomljavanja emocija i hegemonijske muževnosti, potenciranje tragedija i samoviktimizacije kao jedinog mehanizma koji dovodi do toga da se za ove prostore pročuje u širim, globalnim okvirima). Služi i za životni nauk svima onima koji se uljujkuju i misle da se njima tako nešto nikad ne bi moglo dogoditi i koji su spremni uprijeti prstom u Žarka i reći ubojico. Ovu knjigu primarno treba čitati iz ključa nastojanja zadobivanja slobode kroz čin pisanja, koliko god da je Žarko svjestan da on nikada više neće biti slobodan čovjek jer je ubio. Treba ju čitati iz ključa zadiranja u svoju dušu, izricanja kajanja, pokušaja objašnjavanja sebi, a onda i drugima što se zapravo dogodilo, ali i uviđanja da naprosto nije moglo drugačije zbog nesretnog spleta okolnosti, što dakako ne opravdava učinjeno. Možda da je Žarko drugačije reagirao danas ne bi bilo njegova brata i njega samog. On dakako uviđa da je uvjeravanje sebe u ideju da bi mu bilo lakše da je pustio da ubiju njegova brata laž. Mnogi misle kako ova knjiga nije vrijedna čitanja jer kako je autor posijao, tako je i požnjeo. To su zabrinjavajuće konstatacije. Po toj logici čovjek ne bi nikada trebao imati empatiju ni prema kome niti bi trebao pokušati razumjeti bilo koga jer svi smo mi krojači svoje sudbine pa žanjemo kako smo posijali. Mislim da namjera autora nije bila izazvati kajanje niti afektirati svoju žrtvu. Naprosto smatram da je knjiga vrijedna čitanja u onom elementarnom ljudskom smislu, obogaćuje čitatelje jer smo svjesni tuđe patnje pa putem uvida u tuđu patnju osvješćujemo i vlastite životne postupke. Vrijedna je i u literarnom smislu budući da prema mom subjektivnom mišljenju autor posjeduje spisateljski dar. Da nije tako, knjiga bi više bila predmetom pravne analize, nego što zapravo jest.
Nazalost, ova ispovest je dokaz kako trenutak moze da promeni zivot. Srusi sve sto je ceo zivot gradjeno. Ne zelim da ulazim u to da li je nesto sakrio, da li je sve bas tako bilo ali u svakom slucaju tragicna prica nekoliko porodica.
Жарко је један од наших најбољих глумаца! А сада је и један од наших најбољих писаца...Не постоје речи које могу описати ову трагедију, смрт, осећај кривице и колико се његов живот од тада променио...Ипак, он је то некако успео описати у овој књизи.
Neverovatno, istovremeno tesno i ekspanzivno, uvek lirski. Ali i mučno. Da li zato što znam da je autobiografski pisano? Da li bi moglo ovako nešto da bude napisno da nije autobiografski?
U skorije vreme sam pročitala autobiografiju Philip Glass-a Words Without Music: A Memoir, delo koje je pisano staloženo i retrospektivno, s idejom da obujmi ceo njegov dotadašnji život. Takva autobiografija je nešto sasvim drugo, neuporedivo sa dnevnikom robije, ali mi je ukazala na činjenicu da autor koji uzima sebe, i samim tim svoje vreme, svoje okruženje, svoju porodicu, prijatelje, poznanike za gradnju sopostvenog dela ne obraća toliko pažnju na to da li čitalac može sve to da prati. Pogotovu sve te likove - kojih ima previše za pamćenje - i koji se javljaju kod Glass-a i kod Lauševića i koji nestaju, često bez preteranog uvoda i izvoda, bez naznake da li čitalac treba da im obraća pažnju ili ne, da li su bitni ili ne. Ta crta autobiografskog pisanja je pisanje za istoriju i za buduće istoriografe, nije, rekla bih, za prosečnog čitaoca. Pogotovu nekog ko ne poznaje niti Lauševića niti nekog iz njegovog okruženja, vremena, društvenog miljea.
Lirski elementi spočetka utiču na ton i odjek priča, na crtice iz zatvorskog života i sećanja, mada u prvom trenutku preovlađuje neko dosta racionalno raspoloženje, i stil izlaganja koji nas uvodi u situaciju, u stanje koje je dovelo do toga da Laušević ubije dvojicu. I to iz sopstvenog pištolja. Zašto je uopšte imao pištolj? Naravno, rane devedeset bajahu neke druge godine, možda pištolj i nije tako nerazumljiv, ali ipak, čemu to?
Barem kako je napisano - a korumpiranost sistema i tadašnje situacije dovoljna je bila da nagovreštene tvrdnje nisu neverovatne - Lauševićeva krivica je mogla da bude krivica mnogih mladića koji su se našli na pogrešnom mestu, među ljudima spremnim na kavgu. Njegov književni pristup, njegova načitanost, i celina zrelosti njegovog iskaza stoje u suprotnosti sa brutalnošću čina pucnjave. Nezaboravimo da su se i neki veliki književnici tukli na dvobojima.
Pitanje krivice, postavljeno spolja, polako će isčileti kako godina (i suđenje, i text) odmiče. Postaviće se pitanje krivice iznutra, i ono je izvor kazne.
U poslednjih stotinak strana, a sve više pred sam kraj, lirski elementi počinju da preovlađuju. Lauševićevo mentalno stanje se pogoršava, sve je mračnije, sve maštovitije u stvaranja svetova za komarce, bubašvabe, leptirice, miševe koji ga okružuju. Senke i sveće mu preostaju, poneki momenat slikanja sina, poneki pogled na nebo, poneki komentar o otužnom vazduhu, i ćebe koje smrdi.
Bolan kraj, bolan i po čitaoca. Možda jedino tako i može.
Prva od Lauševićeve trilogije knjiga napisanih u zatvoru, koju (što je meni bilo najpotresnije) otvara pričom o noći posle koje više nikad ništa u njegovom životu nije bilo isto. I to na takav način da sam sve videla pred sobom i naježila se na samu pomisao da se iko našao u sred te situacije i da je, rastrgnut između racionalnosti i želje da spasi sebe i brata, uradio nešto što mu je sasvim iz korena izmenilo život. Promene na koje se on osvrće tako suptilno, kao da nisu ništa. Kao da pokušava sam sebe da ubedi da, sigurno, na svetu postoji nešto gore i od ovog što je njega zadesilo...i to, naravno, ne umanjuje tragičnosti priče i njegovoj objašnjivoj, ljudskoj želji da pravdu istera do kraja.
Baš kao što to kaže Nikola Kaluđerović, njegov prijatelj sa Cetinja i kasnije - iz zatvorske ćelije (koji je, btw, i izrekao ovu kultnu rečenicu iz naslova, znači on, a ne Žarko kao što mnogi to misle), od svega što Laušević zna da radi, očigledno najgore glumi. Jer je ovo zaista jedno izvanredno napisano delo za čoveka koji se, pre objavljivanja svojih dnevnika, nikada profesionalno nije bavio pisanjem, i čita se u jednom dahu
Osemdeseta so nas nosila na krilih ljubezni, umetnosti, upora... Sanjali smo s svojimi junaki in upali na življenje, ki nas je še čakalo. Veliko sanj je danes že za nami, živeli smo že velik del svoje poti. In naš jutri ni več tako pisan in vznesen kot je bil pred tridesetimi leti. A nekaterim našim junakom iz osemdesetih je življenje izpodneslo tla. Pa so vseeno ostali junaki. Zgodba Žarka Lauševiča je pretresljiva izpoved človeka, ki ga je Usoda odnesla na rob prepada in ves čas pripovedi kot vrvohodec stopa po robu, ki mu je bil določen za nov življenjski prostor. Priporočam!
Početak me je raspametio, preplakao sam prve stranice, nikada do sada se nisam susreo sa ovakvim nivoima tragedije, ispričanim ovako iskreno i direktno. Skoro i da nisam napuštao stan, ovih par vrelih letnjih dana, dok sam je čitao, zaokupila me je, teskoba zatvorskih zidina je prešla i na mene.. Momenat u kom svoj trenutni život poredi sa neizvesnim vremenom u liftu dok stojimo u neprijatnoj tišini zajedno sa nekim strancem.. Priča o Žarkovom pitanju upućenom ocu, a vezano za svog đeda, kog su pogubili nacisti.. Ostaće zauvek urezana u meni. Kao i mnoge priče iz Žarkovog života, anegdote, preispitivanja, unutrašnji monolozi..
Ali ono što je, po mom mišljenju, bilo suvišno, a zauzelo prevelik deo ove ispovesti, su priče o ostalim zatvorenicima. Ima i tu nekoliko dobrih, šaljivih, mudrih.. Ali ne mogu da se otmem utisku da je Žarko pokušao da kreira svoju verziju Zapisa iz mrtvog doma, koje i spominje u jednom momentu. Često se osvrće na Dostojevskog, ali za razliku od velikog Rusa, njegove anegdote o zatvorenicima, ostaju samo to - anegdote, dok kod Dostojevskog one stvaraju jednu veliku životnu filozofiju i uspevaju da opišu celo čovečanstvo kroz sebe. Da li je uopšte fer očekivati od nekoga da dostigne njegov nivo..
Elem, kada bi se delo sastojalo samo od prepričavanja događaja, praćenja sudskog postupka, monologa i razmišljanja o slobodi i čovečnosti.. Ovako, ne znam da li ću nastaviti sa čitanjem trilogijem, iako ovo jeste i biće najiskreniji uvid u jednu od najvećih tragedija koja se, opet desila jednom od najvećih..
Žarko Laušević,veliki glumac,pisac prije svega veliki umijetnik.To je potvrdio nebrojano puta igrajući u mnogim jugoslovenskim filmovima važne uloge a između ostalog i ovom knjigom.Ona opisuje njegovu tragediju koja se desila jedne noći 1993. godine a koja mu je promjenila život.Po napisanim rečenicama može se vidjeti kako se taj čovjek osjećao i koliko je propatio zbog svega što mu se desilo.Knjiga je puna poučnih citata čiji je on autor a koji su me prijatno iznenadili.Osim toga u knjizi se mogu naći i njegove fotografije sa akademije iz mladosti,Žarko je bio u klasi sa još mnogi poznatih naših glumaca.(Berček,Brstina,Mima Karadzić).Ako volite Žarka,siguran sam da će te zavoljeti i ovu knjigu,šta drugo da vam kažem osim da je pročitate nećete se pokajati,jedva čekam pročitati nastavak.
Iako se u velikoj mjeri mogu povezati s njegovim emocijama, moram priznati da se ne slažem uvijek s nekim njegovim stavovima i načinom razmišljanja. Povremeno mi je bilo teško prihvatiti njegove poglede na svijet i odluke koje je donosio. Ipak, to nije umanjilo moju uživljenost u priču niti empatiju prema njemu kao čovjeku koji se suočava s posljedicama svojih postupaka.
Sve u svemu, ovo je knjiga koja se čita s lakoćom, ali ostavlja težinu i mnogo materijala za razmišljanje. Laušević je uspio napisati djelo koje je istovremeno osobno, univerzalno i bolno iskreno. Preporučujem je svima koji žele da se susretnu s izazovom introspekcije i promišljanja o životu, krivici i iskupljenju.
Ja sam Lauševića zavoljela tek nakon čitanja ove knjige, u filmovima mi je uglavnom bio antipatičan, ali njegova životna ispovijest me dirnula duboko. Toliko je žalosno kako jedan trenutak, splet okolnosti, može promijeniti život i odvesti vas u drugom pravcu, od, u tom trenutku, najboljeg jugoslovenskog glumca do zatvorenika koji se svako jutro budi sa mišlju :"Ubio sam čovjeka.". Žao mi je što je njegov život okončan prerano, što ga nije imao priliku malo proživjeti.
Knjiga je prelepo napisana, puna zanimljivih metafora koje na tako smešan i prost način opisuju život i stanje jednog društvenog sloja. Jedina zamerka koju imam je ta da radnja u nekim delovim staje i odužava se. Knjigu bih preporučila svim ljudima, kako fanovima Žarka Lauševića, tako i onima koji nikada nisu čuli za njega, pošto on u ovoj knjizi prevazilazi sebe kao glumca i ulazi u svet pisca.
Jedna od najboljih knjiga koju sam procitala u poslednje vreme. Odusevila me njegova pismenost, stil lici na Djemsa Dzojsa ili Virdziniju Vulf sa svojim digresijama "toka svesti" koje izuzetno verno oslikavaju iskustvop osobe u zatvoru.
5/5. Laušević je na vrhuncu svoje igralske kariere, a mu dne 30.julija 1993 usoda obrne hrbet, ko v samoobrambi ustreli dva človeka, ki sta provocirala družbo pop-zvezdnika. Nemudoma je priprt in vnaprej obsojen, dnevno se mu servirajo sodniške kafkovske juhe v levitanovi omaki.
Knjiga koju misleći čovek u Srbiji treba da pročita. Svaka reč čitaoca, o tragičnoj sudbini velikog umetnika, bila bi nepotrebna reč više na sve ono što je u čin oporavka sopstvene duše pisac već napisao o sebi. 2025: 417str
Snazna, emocijom nabijena knjiga. Od sve tri , ova mi je najupecatljivija. Covek koji mora dalje, sa teskom sudbinom i usudom. Bravo Zarko, maestralno napisana ispovest