Početno poglavlje – „Deset kvaliteta najuspješnijih vojskovođa“ – znameniti istoričar Straus (i honorarni član desničarskog trusta mozgova Huver Instituta), poznat po knjigama o pomorskoj bici kod Salamine i studiji o Trojanskom ratu, počinje kratkim opisom juriša Aleksandrove vojske u prvom sukobu sa Persijancima, na rijeci Graniku.
Zamislite generala koji odluči da prvi jurne na nadmoćniju neprijateljsku vojsku (koju predvodi vrsni grčki plaćenik, Memnon sa Rodosa) utaborenu na višem položaju od njegovog; a prije toga mora da pregazi rijeku koja razdvaja dvije zaraćene strane.
Slične obračune posjeduju i druga dvojica generala. Iako je njihova politika na kraju svega bila daleko od savršenstva, čini se da u vojnoj i političkoj istoriji nisu postojali veći mudraci po pitanju komandovanja i upravljanja građanima te su priče ovih ljudi i danas svježe kao i prije dvije hiljade godina. Ako pitate autora, baš zbog njihovih propasti ova tri života ponudiće lekcije, ali i upozorenja, vođama u brojnim poslovnim branšama, od generalštabova i predsjedničkih fotelja, pa do konferencijskih sala.
Pomenuta tri generala su bili vojni čudotvorci, premda i kockari. Sukobljavali su se sa čitavim carstvima: sa nadasve brojnijim neprijateljima; protivnicima koji su uživali stratešku komandu nad morem; kao i vojskama sa prednošću domaćeg terena. Pa ipak, ovi generali su zbog pobjede sve stavljali na kocku. Takođe su sva trojica vodili svoje armije na duge puteve. Cezar je prešao Rubikon (da bi, poslije osvojene Galije, objavio rat Senatu), Hanibal je doslovno prešao Alpe (da bi udario na Rim), a Aleksandar je prešao Helespont (da bi osvojio čitavu Persiju i Indiju). I sve se ovo dogodilo u rasponu od dvjesta godina.
Hanibal je za Aleksandra rekao da će dovijeka ostati najveći vođa u istoriji, a Cezar je, kao mladić, zaplakao pred Makedončevom bistom, jer još ništa nije osvojio. Da bi se onda desilo šta?
Pored toga što se radilo o neprevaziđenim vojskovođama, Aleksandar je zanemarivao mornaricu, Hanibal je ignorisao opsade (u suprotnom, Rima kakvog poznajemo možda nikada ne bi ni bilo), a Cezar po svoj prilici ništa nije znao o možda najbitnijoj sitnici neke vojne – a to je logistika. Hanibal je naposljetku izgubio svoj rat, a Aleksandar i Cezar su dobili beznačajne bitke.
Straus ističe da su pojedini njihovi kvaliteti za svaku pohvalu i divljenje, a da drugi uopšte nisu, dok se pojedinim kvalitetima vrijedi diviti samo umjereno. Osvajači su poznati kao najmanje umjereni ljudi, a naročito kad su ova trojica u pitanju. Naime, oni su bili kameleoni; nijedan nije bio čovjek iz naroda, ali su svi igrali na kartu populizma.
Deset Strausovih ključeva za uspjeh: ambicija; rasuđivanje; vođstvo; smjelost; agilnost; infrastruktura; strategija; teror, i Božije Proviđenje. Zar nije ono Napoleon kazao da vojnici ne trebaju da budu samo dobri ratnici, nego i srećni?
U „Pet faza rata“, Straus kaže da su tri generala vojevali isti vid borbe i da su se od tada principi ratovanja, i pored današnje tehnologije, izmijenili taman koliko i ljudska priroda. Prema Strausu, rat se ne sastoji od tri simplifikovana stadijuma, kao što se obično vjeruje (napad; borba; pobjeda/poraz), nego iz pet: napad; otpor; sukob; zatvaranje mreže i znanje/svijest o tome kada treba prestati.
Drugim riječima, rat se ne može razumjeti, a da se prethodno ne dozvoli djelovanje obligatorne nepredvidljivosti i njegova istinski politička priroda.
Velike vojskovođe su to dobro znale. Oni nisu samo igrali na pobjedu. Naprotiv, oni su anticipirali neuspjeh, samo što im je otprilike bilo jasno kako da se povrate iz njega. Uspjeh na bojnom polju bi stavili u kontekst cjelokupne situacije. Znali su da ste i dalje mogli dobiti najveću bitku, ali izgubiti čitav rat. Takođe su razumjeli da vojna pobjeda nije bila isto što i politički uspjeh. Rat je jednostavno nepredvidljiv. Zato su brojni drevni generali prizivali Fortunu da im pritekne u pomoć, i to ne bez
razloga. Komandanti su strpljivo pripremali planove, s tim da nijedan planer nije znao šta se krije iza narednog obruča brda, niti je metereolog bio u stanju da predvidi kakvo će vrijeme da ih dočeka u presudnom času.
Tako su Persijanci poslali mornaricu na Aleksandrovu bazu u Grčkoj (za vrijeme dok je Makedonac bio na persijskom tlu), a Rimljani su napali Hanibalovo uporište u Španiji (dok je ovaj rovario po Italiji). Obojica su bili nesmotreni u odgovorima na te napade, međutim Aleksandar je imao više sreće; Hanibal je, s druge strane, pretrpio težak poraz.
Pompej (prvobitni Cezarov saveznik, a sada na drugoj strani u građanskom ratu) je isto tako iz Španije mogao napasti Cezarovu bazu u Italiji, ali ga je Cezar prestigao prvi napadnuvši Španiju.
Kad je sukob u pitanju, njihove najodlučnije bitke, Gaugamela (Aleksandar), Kana (Hanibal) i Farsalska ravnica (Cezar), bile su polja smrti što su pokazala „isuviše vještine kako ne bi impresionirale, i suviše krvi kako ne bi zaprepastile“. Takođe su pokazale herojsku upornost kojoj njihovi protivnici nipošto nisu bili u mogućnosti direktno da se suprotstave.
Kao majstori konvencionalnog ratovanja, Aleksandar, Hanibal i Cezar nude lekcije i o nekonvencionalnom ratovanju; uzmimo u obzir Aleksandrovo osposobljavanje armije da se bori s neumornim avganistanskim nomadskim gerilcima po njihovim vrletima (više o ovome u pop-romanu Stivena Presfilda, Pohod na Avganistan; Laguna, 2009), Hanibalove taktičke lukavosti u italijanskim brdima, ili Cezarove ulične borbi u Aleksandriji – kao i oratorske inicijative koje bi i najveće skeptike nagnale da se late oružja za svog vođu.
Pritom imajte na umu da je svaka od ove tri ličnosti (Cezar ponajmanje) vojevala u prvim borbenim redovima, a skoro nikada u pozadini. Razumnom čovjeku malo fali pa da povjeruje da se za takve osobe svojevremeno i vrijedilo boriti. Ipak, kao u kakvom grčkom epu, Aleksandrovi vojnici su u potpunosti svojevoljno za njega doslovno obišli pola planete, sve dok nisu uvidjeli da to što rade više nema smisla.
Isto tako, veliki vojskovođa je katkada bio prinuđen i da ih „privoli“ na juriš. Jedanput se, skoro goloruk, Aleksandar uzverao merdevinama uz visoku utvrdu nekog neimenovanog bramanskog grada (u zimu 325/6. godine prije Hrista), tim činom – uzgred pretrpjevši i teške povrede – nagnavši Grke da, zbog posramljenosti, jurnu na neprijatelja ne bi li zaštitili vođu, jer, i pored svih netrpeljivosti među njima, Aleksandra bezmalo nijedan vojnik nije htio da vidi ubijenog.
Posljednji stadijum uspješnosti predstavlja znanje ili svijest o tome kada treba prestati. Ovdje je svaki čovjek ponaosob pao na ispitu.
Poslije Kane, volšebni Hanibal je je pokazao tvrdoglavost na mjestima gdje je trebao da iskaže fleksibilnost; drugim riječima, njegov pokušaj da se okuša u diplomatiji okončao se neslavno. Kako god bilo, Hanibal je jedini od trojice vojskovođa čiji se iznureni vojnici nikada nisu digli na pobunu. Prije njega, Aleksandar je rastegnuo svoje carstvo sve dok se njime više nije moglo upravljati. (Uzgred budi rečeno, dok je Makedonac vodio vojnu protiv Persijanaca, Spartanci su konstantno pozivali na koaliciju sa Persijancima i na građanski rat u ionako nestabilnoj grčkoj državi.)
Od ove trojice je za Strausa nepobitno najveći vojskovođa Cezar i kao jedan od razloga za ovakvu odluku glasi: zato jer je sazreo kao čovjek. Za razliku od Hanibala i Aleksandra, koji su postali vojskovođe pošto su navršili dvadesetu, Cezar nije postao vrhovni komandant prije nego što je zašao u četrdesetu. To se zbilo u Galiji; imao je pedeset godina kad je prešao mostić preko Rubikona i započeo građanski rat. Bolje je reći da je naposljetku ipak platio glavom zbog iluzija o sopstvenoj grandioznosti, no Cezar se, ako pitate Strausa, od prve dvojice najbolje pokazao kao državnik i general; a prije nego što je postao general, svakako je bio uspješan političar.
Dabome da ima plauzibilnosti u Strausovim zaključcima, ali kao što i sâm vispreno navodi, istorija rata je istorija grešaka, i to je ono čemu najbolje svjedoči ova knjiga. U suprotnom, mjeriti veličinu ova tri uistinu veličanstvena vojnika dođe kao mučna kontemplacija o korisnijoj hranljivosti limonćela, fortunele ili nešpule.
U trenutku kad Cezara nazove zrelim, za njegovo osvajanje Galije i pobjedu u građanskom ratu (za četiri godine), Straus kaže da se to strelovito dogodilo zato jer je Cezar, najedanput, postao „starac koji žuri“. A dok je Aleksandar žurio, pretpostavićemo da je to sigurno izgledalo ishitreno, jer je ovaj bio pretjerano mlad?
I ne zaboravimo da, i pored toga što su Hanibal i Aleksandar bili veoma pismeni ljudi, jedini je Cezar pisao knjige – „izuzetne knjige“.
Takođe veliki udio u Strausovoj proizvoljnoj odluci ima i fakat što Cezar nije bio sin nekog vladara, kao druga dvojica.
Dabome, na svaki Cezarov talenat Straus prirodno potpisuje i njegovu manjkavost; na kraju je neminovno da prizna da su čovjeka dokusurili puka frustracija i arogancija, što opet ne bi trebalo da bude dio karaktera perfektno zrelog čovjeka.
Sklona reinterpretacijama, kao i svaka slična studija, ovaj naslov je izvrstan samo zato jer ga je napisao korektan istoričar koji barata latinskim i grčkim kao maternjim jezikom, i očito se zabavlja dok nam drži čas vojne istorije (stare činjenice tumačeći kroz moderne uvide i sl.), nekako misleći da i od drevnih genijalnih tirana, kao što su bila pomenuta trojica, današnji još krvožedniji političari mogu da nauče nešto korisno, s čime se ne ni u kom slučaju ne bih saglasio.
(2013)