Sjajna zbirka priča s dogodovštinama kairskih taksista koja veoma podseća na naše a kroz koje se vidi mentalitet naroda i ekonomska i politička situacija u zemlju... Oko dobijanja prava za ovu knjigu veoma mi je pomogao njegov egipatski agent s kojim sam se sprijateljila tokom jedne posete sajmu knjiga u Torinu gde smo oboje bili gosti sajma... Nezaboravno iskustvo i divna uspomena... A knjiga će vas veoma razveseliti i zabaviti... :)
Evo malo predgovora samog autora:
Ono što treba reći
Godinama sam bio redovna mušterija taksistima, vozio se s njima svim putevima i stranputicama Kaira, toliko da poznajem prolaze i rupe na putevima bolje od ijednog vozača. (Malo hvalisanja nikad nije zgoreg.)
Ja sam od onih ljudi koji razgovaraju s taksistima, pošto su oni zaista jedan od pokazatelja stanja na neuređenim ulicama Egipta. Među koricama ove knjige sakupljene su neke od priča koje sam razmenjivao s vozačima taksija i neki od događaja koji su se odigrali dok sam bio u njihovom društvu, od aprila 2005. do marta 2006. godine.
Rekoh da su u knjizi neke od tih priča, ali ne sve, jer mi je moj prijatelj advokat rekao da bi me objavljivanje svih njih neizostavno oteralo u zatvor zbog klevetanja, i da može biti opasno beležiti stvarna imena u vicevima ili izvesnim pričama koje se naširoko prenose po ulicama Egipta. Opasno je, mladi čoveče. To je šteta, jer će te popularne priče i vicevi biti izgubljeni ukoliko ne budu zabeleženi.
Pokušao sam da predstavim ove priče onakvim kakve jesu, jezikom ulice – posebnim, grubim, vitalnim i iskrenim jezikom sasvim različitim od jezika salona i seminara na koje smo navikli.
Moja uloga ovde sasvim sigurno nije da proveravam tačnost informacija koje sam sakupio i zapisao. Ono što je ovde važno jeste šta je određena osoba rekla u društvu u određenom trenutku istorije na izvesnu temu, jer sociologija prevazilazi činjenično stanje na lestvici prioriteta ove knjige.
Vozači taksija većinom su iz ekonomski podređenog sloja stanovništva. Oni se bave zanatom koji je fizički iscrpljujući: stalno sede u izanđalim kolima kriveći kičmu, a neprestana galama kairskih ulica razara im nervni sistem. Neprekidno gust saobraćaj psihološki ih pustoši, a borba za preživljavanje, jer to je bukvalno borba, napreže njihove snage do granica izdržljivosti. Uz to dodajte stalno raspravljanje s mušterijama, u odsustvu ikakvog sistema za određivanje tarifa za vožnju, i s policijom, koja se prema njima uglavnom odnosi tako da Markiz de Sad može s mirom da počiva u svom grobu.
Povrh svega toga, ako naučnim metodom izračunamo prihod od taksiranja, uzimajući u obzir sve elemente kao što su inflacija, dnevnice vozača, porezi, cene rezervnih delova, prekršajne kazne i tako dalje, otkrićemo da je to stopostotno beznadežan posao. Vozači misle da taksi donosi novac jer ne plaćaju mnoge nevidljive troškove. Zato većina taksi preduzeća propada, u jadu i bedi, a vozači u njima rade poput robova.
Niz zakona podstakao je dotad neviđeno zanimanje za posao taksiranja, do te mere da je broj taksija na širem području Kaira narastao na 80.000. Najvažniji zakon, donet u drugoj polovini devedesetih, bio je onaj koji je dopustio da svako vozilo bude pretvoreno u taksi. Drugi zakon uveo je banke u posao davanja zajmova za kupovinu kola, uključujući zajmove za taksije. Tako je veliki broj nezaposlenih ljudi stupio u redove taksi vozača da započne svoj istinski mučenički put ka pokrivanju kreditnih rata. Napor tih namučenih nesrećnika pretvoren je u dodatni profit banaka, automobilskih kompanija i uvoznika rezervnih delova.
Ishod toga je da danas imate vozače taksija iz svih slojeva društva i svim mogućih nivoa obrazovanja, počev od nepismenih pa do ljudi s fakultetom, mada još nisam sreo taksi vozača s doktoratom.
Ti vozači taksija imaju vrlo široko znanje o društvu, jer oni praktično žive na ulici i svakodnevno sreću neverovatno raznolike ljude. U tim svojim razgovorima oni odražavaju amalgam gledišta koja su među sirotinjom u egipatskom društvu najraširenija.
Moram reći da sam često u političkim analizama nekih vozača nailazio na dublje razumevanje stvari od onoga u mnogih političkih analitičara koji prosuđuju o svemu i svačemu. Kultura ove nacije rođena je od običnih ljudi, i stoga je egipatski narod istinski učitelj svakome ko želi da uči.
Kaled Al Kamisi
Kairo, mart 2006.