Kroz zbirku “Priče”, koja je izdata posthumno i koja u sebi sadrži najbolje što je za života napisao, upoznajemo se sa fragmentima iz života Darija Džamonje, od mladosti u Sarajevu, preko posljeratnih dana kada je kao izbjeglica životario u Americi i patio za Sarajevom, do ponovnog povratka.
Džamonja je pisao jezikom ulice. Psovao je mnogo i od svih bosanskohercegovačkih pisaca bio je najbliži običnom čovjeku. Nema kod njega akademske folirancije, ni stilistike koja krasi većinu dobrih pisaca, a dobar je kao i oni. Samo čista emocija i iskrenost. Likovi njegovih djela su živi, sa dušom, zato što su to uglavnom njegovi prijatelji i poznanici, Sarajlije. Sarajevo je njegov mikrokosmos.
Kažu da je bio pisac i mnogo prije nego je nastalo njegovo prvo književno djelo, jer sve tuge sa kojima čovjek odraste i sraste, kao što je on srastao, moraju jednog dana postati umjetnost. Kažu i da nikada nije volio poeziju, nije mogao podnijeti to da neko razblažuje i omekšava ništavilo zvano život.
Melanholija je stvorila Džamonju-pisca, a na kraju i ubila Džamonju-čovjeka. Četrdeset šest godina koliko je živio, uspio je preživjeti uz pomoć čaše u ruci i tipki pisaće mašine pod prstima. Sa pisaćom mašinom je i sahranjen.
“U propasti postoji nešto lijepo, pogotovo kad se dosljedno i pošteno izvodi. Džamonja je svoju već bio odabrao. Sprovodio ju je s puno šarma tako da ponekad nije izgledao strašno. Mnogi su se navikli da ga posmatraju dok propada, smatrajući da je to dug koji Daco plaća zato sto piše dobre priče.”