The daughter of Jiří Brabec and Zina Trochová, both literary historians, she was born in Prague. After completing her schooling, she worked in the University Library in Prague, in a hospital and as a cleaner. She later became an editor, working for several publishing houses.
Her first novel Daleko od stromu (Far from the tree) was first published in a Samizdat edition in 1984 and then in Prague in 1991. It received the Jiří Orten Award in 1997. This was followed by the novel Zlodějina (Thievery) in 1996.In 2000, she published her third novel Rok perel (Year of pearls), the first Czech novel to deal with lesbian love.
Brabcová was awarded the Magnesia Litera for fiction in 2013 for her novel Stropy.
Překvapilo mě, jak dobrá kniha tohle je! Tematika lesbické lásky/románku je v české literatuře poměrně ojedinělá (zvlášť k datu vzniku knihy), navíc je ještě dost spicy díky tomu, že hlavní hrdinka zpočátku především prozkoumává, ale nakonec je to právě ona, koho tato láska zničí. Odehrává se to v devadesátkách, což je taky docela dobrej vibe, a hned na začátku je zmíněna bílá Fidorka! Po jazykové a narativní stránce je to velmi kvalitní čtení.
Jojo. Dost dobrý. Lepší pocit, než z kdysi dávno čtených Strop. Hlavní hrdinka je tedy ze série antihrdinek. Ale jazyk úžasně barvitý, má to spád a téma.
Vyprávění má všudypřítomný alkoholový opar zmatečnosti hlavní hrdinky. Není to jen tak zvyknout si na něj. Je to trochu jak Axolotl Roadkill v lehce dospělejším a méně dekadentním hávu.
روايه جريئة رائعه تتحدث فيها الكاتبه عن ثنائيه الجنس وتحذر فيها كل النساء المثليات واللواتي يخفن من المجتمع بأن محاوله العيش بطريقه لا تتناسب مع شخصيتهم قد تؤدى الى كارثه أو مرض نفسى مثلما حدث مع لوتسيا بطله الروايه
Mnogo volim da čitam knjige koje su napisali autori stasavali pod sovjetskom okupacijom. Kao, stigla sloboda, demokratija, a oni u panici ne znaju šta sada da rade, tipa, “Hej, evo ga Mekdonalds. Šta sada? Kako misliš da uđemo izaberemo hranu? Šta je to izbor? A hrana?“
Dodatnu pometnju u njihove nevine živote unose oni koji su tačno znali šta bi trebalo raditi, pa sada imaju tri tovara blaga da zaista uživaju u slobodi i demokratiji.
Elem, Lucija je glavna junakinja „Godine bisera“ koja ne zna da bude slobodna, a kada to na kraju pokuša to se završi katastrofom. Ona je imala devet godina kada su sovjetske trupe ušle u Čehoslovačku i, uprkos intelektualnim i emotivnim potencijalima, zauvek je, kao i većina odrastalih pod crvenom gvozdenom čizmom, ostala hladna, distancirana i uplašena (pre svega od života).
Ako je nešto i počela da odeća kao tinejdžerka to je odmah sahranila. Izvršila je, kako sama kaže, „dobrovoljnu amputaciju krila“. I sama zna koliko je zapravo sjebana komunističkom diktaturom.
„Ona nije dobro, ona hoće da bude dobro“, kaže Lucijina ćerka. „Ona nije liberalna, širokogruda i puna razumevanja. Ona hoće da bude liberalna, širokogruda i puna razumevanja. Ona nije mlada, ali toliko, toliko bi htela da bude…“
I sada, na pragu četrdesete, Lucija se zaljubi. Da stvar bude gora, zaljubi se u mladu i ludi devojku. Sada sve to nije toliki problem jer su tu demokratija i sloboda i Lucija može da radi šta želi. Može li?
Onaj zid u Berlinu je možda i pao, ali onaj u njenom srcu i glavi nije. I tu nastaje haos. Lucija od svog života pravi pakao. Nikada nije živela, nikada nije osećala, nikada nije zaista uradila nešto…
Nelinerani stil i anarhistički pristup pisanju Zuzane Brapcove dodatno pojačavaju haos u kome se nalazi nesrećna Lucija.
Neobična knjiga namenjena svima koji vole ovakvu vrstu literature.
Někdy vtipné, jindy hořké, po celou dobu každopádně velmi autentické a silné. Přesto mi tam něco chybělo. O knize jsem několikrát slyšel, že jde o první český lesbický román, a právě tahle vrstva působila v rámci celku poněkud odtrženě. Úplně to samé by se totiž hrdince mohlo stát s mužem, sexuální orientace vlastně v příběhu jako takovém nehrála roli. Což samozřejmě neznamená, že by zároveň nemohlo jít o první český lesbický román, ani to není chyba autorky, jen to ve mně vytvořilo trochu jiná očekávání.